Suze u frizerskom salonu

Život piše romane, stara je dobro provjerena izreka s pričom koja posluži mnogim književnicima ili filmskim redateljima da naprave istinitu priču, koja sigurno ima veći učinak kod publike jer je maksimalno približavanje stvarnosti.

A stvarnost saznanu ovih dana ni autor ovog teksta ne može s lakoćom napisati,pa ni potpitanjima remetiti monolog sugovornice Nade Šolić iz Korčule.

Ovih sam dana bila u Splitu, i po nekoj navici svratim napraviti frizuru u salonu MANI na Brdima u Splitu. Uobičajeni pozdrav i pitanje cura iz salona: Što ima novoga u Korčuli.

I zatim više „ćakula“ o ženskim temama i dilemama, priča Nada Šolić. Govorili smo i spominjali događaje poznatijih ljudi, pa o šivanju, odijevanju, bojanju kose. Neke su čekale frizuru, listale modne revije, pa onda došlo na red rađanje i odgoj djece. U salon je ušla i jedna starija žena (oko 80 godina života) razgovorljiva, s više životnog iskustva, došli smo i na temu o bolesti, rađanju i odgoju djece.

Susjeda do mene na stolici u salonu spominje genetiku, s pričom kako puno roditelja svoju bolest prenesu i na djecu.

Zatim je spomenuta starica dodala, kako to i ne mora biti sigurno. Ona se sjeća kako je to bilo davno, 1967/8 godine. Ispod njezinog stana u podrumskom malom vlažnom prostoru je živjela jedna gluhonijema obitelj, kao podstanari, bili gluhonijemi a njihova mala curica je znala lijepo pjevati, recitirati, nikada nije pokazivala tužnu istinu života s roditeljima koji su je neizmjerno voljeli i odgajali.

I Nada u toj priči prepoznala sebe, s pitanjem – Gdje ste vi živjeli gospođo?. Žena je odgovorila u Plinarskoj ulici, i onda odjednom skočila i uzviknula: To si ti Nado moja! Poznam tvoj madež pored oka.

I tada su svi u salonu bili gluhonijemi. Nada i njezina svjedokinja su plačem i gestikuliranjem započele razgovor.

Nada se jedino sjeća kako je bila mala, možda 3-4 godine, igrala se s dvije djevojčice u susjedstvu, i onda nastaje praznina Nadinog monologa. Počela je plakati, da bi zatim nastavila priču..

Ta mi je žena kroz sjećanje kazala da sam se igrala s njezinom djecom, pričala Nadi o njezinoj mami i tati, kako su teško živjeli, i morali napustiti podrumski prostor. Nada je ostala nekoliko dana kod te žene, i sada nakon 43 godine saznala da su kod te žene došli novinari, napisali priču o prisilnom iseljenju njezinih roditelja, a malu su Nadu slikali i tužna slika u novinama je vjerojatno pomogla da se očeva firma (Jugoplastika) i mamina (Desk) dogovore i pronađu im smještaj u novom stanu.

Nada se rodila u Splitu 1964 godine (djevojačko prezime Pavičić) gdje je završila osnovnu i srednju školu, zatim se udala za dobroga i vrijednoga muža Ivicu, rodila dvoje djece (Petar i Ivana) fakultetski obrazovani, zdravi, veseli, sjećaju se pokojnoga djeda Ante koji ih je znao voditi u Korčuli na kupanje, častio ih sladoledom, gestikuliranjem su i oni znali pričati s djedom. Nakon majčine smrti, Nadin je otac skupa s njima preselio u Korčulu gdje Ivica i Nada imaju trgovinsku radnju.

Život ide dalje, zaključila je Nada dio svoje životne priče. Otkrila nam je kako mnogi misle da je sporazumijevanje s gluhonijemim osobama teško. Nije, kaže Nada. Kao mala sam znala roditeljske izraze odobravanja ili negiranja. Pomagao je i logoped.

I danas joj dođe ponekad u samoći trenutak da se vrati u djetinjstvo, i još jednom ne samo emocionalno obnovi ili pronađe puno nepoznatih zapreka, koje je prošla, a onda se one iznenada i nehotice možda i vrate.

Rastali smo se uz zajednički zaključak: Kako je ovaj život čudan, skoro mislimo da nas više ništa ne može iznenaditi, a onda se opet desi nešto još veće i nevjerojatnije.

Tekst i snimak: Niko Perić

Pošalji dalje: