Spam predsjednici

Posljednjih mi dana u mailbox stižu različiti “argumenti” zašto nekog predsjedničkog kandidata treba ili ne treba zaokružiti u nedjelju. Spam predsjednički kandidati nagovaraju me da izaberem – spam predsjednika.

Za utjehu njima, ni oni kandidati koji mi ne pristižu spamovski nekako mi se ne sviđaju. Jedan isturava svoj kažiprst svaki put kad se pojavi na ekranu i sve mislim kako bi, da ga izaberemo, sigurno narodu gurao prst u oko! Ništa novo, naravno, na ovim su prostorima to već radili.

Jedan drugi kandidat s rupicama na obrazima odašilje poruku koju mnogi još ne vide: u rupu, narode, u rupu! Treći pak, tipično za svoju profesiju, nas đake-birače podučava što nam je činiti kako bi nas on dalje mogao podučavati. Đaci-prvaci, to i jesmo, bez obzira što smo već kod trećeg predsjednika. Prethodni su nas ostavili u vrtiću.

Jedna od kandidatkinja povela bi Hrvatsku u bolje sutra. Zaboravlja koliko je sudjelovala u kreiranju “dobrog” jučer. Računa kako je i narod zaboravljiv, pogotovo jer je promijenila image pa se sad ponaša kao na nekom izboru ljepote. A ne fikusa. Iliti, kaktusa. Ne znam što mi je draže. Ma, znam, ja bih za svoj narod poželila neko drvo novca, poput zlatne krasule, recimo.

Ali, ne znaju ti kandidati ništa o biljkama, još manje o životinjama. Jedan od njih povremeno poljubi nekog retrivera nadajući se da će retriver to razglasiti svekolikom psećem pučanstvu. I razglasi. Pa, onda svi psi Hrvatske uglas zalaju: – Vau, vau, čuvajte se slinavih!

Ima ih još, teško je sve i zapamtiti. Jedan je doma u Americi, a neki bi se uskoro mogli sjetiti da im je dom u BiH. A kako nema zelenih, a oni su mi uvijek bili rješenje kad nisam znala koga bih, a nema ih jer su “mudro” stali iza prave kandidatkinje, ovog ću puta nekog zaista morati izabrati. – Ej, zeleni, zeleni, bio je to pravi alkarski pogodak u sridu!

Pa, koga? I taman kad sam odlučila zaokružiti onog kojem će to možda biti jedini glas, a dolazi iz ravnice koju su sva ostala hrvatska brda ostavila na cjedilu, pročitam kako ga sumnjiče za neku masnu prevaru. I sad, ne mogu. Ne volim lopove, varalice, one koji ne drže riječ. Ne volim one koji bi nas za siću dali kao smetlište kontinentu. Ma, ne volim ni one koji bi nas skuplje prodali, jer jednostavno – ne volim biti prodana.

A već dugo znam – da jesam.

Zdenka Andrijić
http://zdenkaandrijic.blog.hr/

Pošalji dalje: