Pinocchijev lijevi radikalizam

Kad bi se neka neupućena osoba iz svijeta prvi puta susrela s Hrvatskom i njenim vladajućim političarima i dužnosnicima, pomislila bi, zbog obilja riječi o ljudskim pravima i pravnoj državi koje ovi svaki dan prelome preko svog dugog jezika, da zemlju vode u najmanju ruku bivši politički disidenti komunizma i liberalni intelektualci poput književnika Vlade Gotovca, a ne djeca nekadašnjih partizansko-komunističkih glavešina i aparatčika. Međutim, ‘naše’ ne izdaje njihov dugi jezik, nego dugi nos kakav ima Pinocchio.

Na skupu pod manipulativnim naslovom „Dani antifašizma u Opatiji“, koji se održavao od dana 7. do 9. ožujka 2012. godine, predsjednik Republike, Ivo Josipović, govorio je o ugrozi demokracija Europe od strane desnog radikalizma, pri čemu je naglasio sliijedeće:

U suvremenom europskom društvu nema opasnosti od lijevog radikalizma i ekstremizma. Europskim demokracijama prijeti desni radikalizam, negdje desničari znaju dobiti ozbiljan broj mjesta u parlamentu. Što učiniti da se povijest ne ponovi? Ključna je riječ demokracija koja će onemogućiti da se spriječe nasilni politički pokreti, no demokracija nije dovoljna, pogotovo ne demokracija kao tehnika – kazao je u petak navečer predsjednik Ivo Josipović u Opatiji (…) (Izvor: Večernji list i članak od 09. 3. 2012. pod naslovom Ivo Josipović: Demokracijama Europe prijeti desni radikalizam.)

Demokracija, dakle, nije dovoljna, po mišljenju bivšega komunista Ive Josipovića, da spriječi desni radikalizam. Vjerojatno je potreban komunističko-titoistički ‘demokratski centralizam’.

Postrani to što bivši komunisti na svakog tko nije bio komunist u životu gledaju kao da se radi o desnom radikalu, ali, zašto se skup u Opatiji ne zove, npr. Dani antikomunizma?

Otkud pravo organizatorima nazvati skup Danima antifašizma u jednoj zemlji u kojoj je, poput Hrvatske, komunizam kao totalitarni poredak bio na snazi 45 godina, ne računajući revoluciju partizanskog pokreta pod vodstvom jugoslavenske komunističke partije u Drugom svjetskom ratu na hrvatskom području. U najmanju ruku se skup trebao zvati Dani antifašizma i antikomunizma!

Uz to je problematično što se bivši jugoslavenski komunisti u Hrvatskoj skrivaju iza pojma antifašizam, jer time vrše brutalnu manipulaciju, i peru svoju prošlost kao što Mafia pere novac.

Prva laž koju se u Josipovićevom opatijskom govoru uočava bez neke potrebne velike i dubinske analize jest činjenica, da u Europskoj uniji, i Europi općenito (EU nije istoznačnica s Europom, niti EU ima ekskluzivno pravo na europski kontinent), i te kako postoji lijevi radikalizam.

Prešutjeti takovu činjenicu znači pokušaj manipulacije hrvatskom javnošću koja ne treba biti precizno informirana kao jedan predsjednik države.

U Grčkoj je posljednjih mjeseci ispred sjedišta stranih banaka eksplodiralo nekoliko podmetnutih bombi. Kao motiv takovim terorističkim napadima navedena je financijska kriza u toj balkanskoj zemlji, a kao odgovorni počinitelj javila se jedna grčka ekstremno ljevičarska organizacija.

U Rusiji postoji cijeli niz lijevih radikalnih i ekstremnih organizacija, a jedna od njih, bivša komunistička partija Sovjetskog Saveza (KPSS) na parlamentarnim izborima dobiva oko 20 posto glasova. (Rusija je valjda dio Europe).

U Srbiji se bivša komnunistička partija Slobodana Miloševića, Socijalistička partija Srbije (bivši Savez komunista Srbije), koja je raspalila velikosrpsku agresiju i ratni požar devedesetih nalazi opet na vlasti u koaliciji s Demokratskom strankom Borisa Tadića.

U Njemačkoj i dan danas djeluje lijevi radikalizam kojeg precizno svake godine bilježi Njemački savezni ured za zaštitu ustavnog poretka, s naznakom da je ljevičarski radikalizam u porastu u odnosu prema desnom radikalizmu. Čak se i parlamentarna stranka Partija demokratskog socijalizma (PDS) nekadašnje ekstremne ljevice, istočnonjemačke komunističke partije SED diktatora Ericha Honeckera, nalazi pod budnim okom njemačkih ustavobranitelja, odnosno neki njezini parlamentarni zastupnici, i to zato što se na nekim opskurnim skupovima druže s deklariranim ekstremnim ljevičarima/staljinistima, i primaju njihov propagandni materijal, boršure-plamflete u kojima se zahtijeva smrt demokraciji.

Je li potrebno nabrajati francuski lijevi radikalizam Direktne akcije, koja postavlja bombe, ili lijevi radikalizam u Italiji koji je, poput Frakcije crvene armije u Njemačkoj usmrtio cijeli niz osoba od javnog ugleda?

Je li potrebno nabrajati lijevi radikalizam u Hrvatskoj? Svake godine ljevičarski ekstremisti i pro-komunističke organizacije pod imenom smokvina lista antifašizma proslavljaju lažni rođendan bivšeg jugoslavenskog diktatora i komunističkog tiranina Tita, u Kumrovcu, i obljetnice partizansko-boljševičkih „proleterskih“ brigada iz Drugog svjetskog rata, koje se čak financiraju iz Državnog proračuna RH, ili im je pokrovitelj Ured predsjednika Republike.

Ono što nismo čuli u Opatiji jest činjenica, da je ljevičarski ekstremizam u Europskoj uniji nazočan na izvanparlamentarnoj razini na kojoj se nalazi i desni radikalizam, ali i na parlamentarnoj razini na kojoj također postoje pojave desnog radikalizma. U samom Europskom parlamentu nema desnog radikalizma, ali u njemu djeluju radikalni i ekstremni komunisti koji demokraciju koriste isto kao nekoć nacionalsocijalisti (nacisti) u Njemačkoj dvadesetih i tridesetih godina 20. st.

Nakon sloma komunizma u Istočnoj, Srednjoj i Jugoistočnoj Europi, i pada Berlinskog zida, je ljevičarski ekstremizam institucionaliziran u Europkoj uniji svaki puta kada su bivše komunističke zemlje ušle u članstvo Europske unije, jer su se bivše komunističke partije kozmetički ‘reformirale“ tako što su samo svoje ime promijenile. Tako je, primjerice, jugoslavenski SKH devedesetih godina čak dva puta promijenio ime kako bi zataškao svoju tamnu prošlost, i na koncu se pojavio pod imenom SDP.

U Njemačkoj su nekadašnji zapadni Nijemci zažalili što su bili tako velikodušni dozvolivši preregistraciju bivše komunističke partije SED umjesto njezine zabrane kao nekadašnje nositeljice diktature i totalitarizma. Posebno su zažalili njemački socijaldemokrati kojima bivši komunisti iz stranke PDS, koja je u međuvremenu ponovo promijenila ime u Ljevicu (Die Linke), puše za vratom na saveznim parlamentarnim izborima, dok su na lokalnim izborima po broju glasova na nekim saveznim teritorijima zamijenili Socijaldemokratsku stranku Njemačke (SPD) na vlasti, ali ujedno su to socijaldemokrati u Njemačkoj potpuno zaslužili jer su Račanovim eks-komunistima dali zeleno svjetlo za primanje u Socijalističku internacionalu iako su znali da se radi o bivšim komunistima, i da je Ivica Račan bio nakon Hrvatskog proljeća 1971. godine, pored boljševika Stipe Šuvara, jedan od dvojice komunističkih ideologa u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj u sklopu SFRJ.

Povijest radikalizma u Njemačkoj je dugačka i velika koliko je velika bila i Njemačka, i koliko dugo postoji od vremena njenog ujedinjenja po Bismarcku 1871. godine prilikom njenog proglašenja u versailleskoj dvorani zrcala nakon vojničke pobjede nad Francuskom.

Razlog zašto je u bivšoj Istočnoj Njemačkoj (DDR) uopće bilo toliko komunista, iako je KPD doživjela progon u 3. Reichu od strane Hitlerovog režima jest činjenica, da je Hitlerov pokret i njegova politička stranka N.S.D.A.P. nakon preuzimanja vlasti 1933. godine u svoje redove primila pojedinačnim učlanjenjem preko dva milijuna članova njemačke komunističke stranke KPD, odnosno komunističko članstvo dobilo je oprosnicu nakon kraćeg boravka njihovih nižerangiranih funkcionera u koncentracijskom logoru ‘Dauchau’, a nakon konačnog sloma Hitlerove Njemačke 1945. se preko milijun nacista vratilo opet u redove obnovljene njemačke komunističke partije. U Hrvatskoj identična situacija, bivši komunisti koji su nakon sloma komunizma preuzeli vlast od komunista 1990. godine, vratili su se svojoj izvornoj partiji nakon što je prošla opasnost od moguće lustracije, slikovito prikazano grljenjem Josipa Manolića sa Zoranom Milanovićem u izbornoj noći prilikom parlamentarnih izbora 2011. godine.

U mnogim bivši komunističkim europskim zemljama propuštena je lustracija bivših komunista, dakle, kršitelja ljudskih prava u vrijeme nedemokratskog socijalizma, ili je lustracija izvršena samo djelomično i površno, što se odrazilo na europskoj razini da je parlament europskih zemalja, dakle, ne zemalja EU nego zemalja cijele Europe, Vijeće Europe moralo u dva navrata u roku od deset godina, 1996. i 2006. godine, posebno osuditi totalitarni komunizam iz razdoblja diktature komunističke partije prije pada Berlinskog zida.

Ivo Josipović bi, kao sin Titovog partizana i komunista, i osobno kao nekadašnji član Saveza Komunista Hrvatske i SKJ, morao u svojim javnim nastupima stavljati naglasak na kritiku komunizma/titoizma, i u tom smislu čistit ispred vlastitog praga, jer on nije moralno kvalificiran da kritizira desni radikalizam pošto je sam nekoć bio pripadnik radikalne i ekstremne ljevice. Predsjednik Josipović ne bi trebao gurati nos tamo gdje mu nije mjesto, jer često ispadne da izgubi kontrolu, kao što je ispravno uočio humanist dr. Slobodan Lang. Neka se ugleda na svog prijatelja Borisa Tadića iz Srbije koji ne gubi vrijeme na isprazne priče o antifašizmu, nego na svjetskom automobilskom sajmu u Ženevi predstavlja automobil koji se proizvodi u njegovoj zemlji. Čime se predsjednik Josipović može pohvaliti da se proizvodi u njegovoj zemlji?

Zaključno, demokracijama u Europi prijeti i desni i lijevi radikalizam, ali i liberalni neokapitalizam, dok demokraciji u Hrvatskoj prijeti tajkunizacija, i lijevi radikalizam, i to svaki puta kada predsjednik Republike hvali ratnog zločinca i masovnog ubojicu ‘Maršala Tita’. Kad se k tome sagleda spregu između visokih državnih dužnosnika, i nekih tajkuna, dobivamo takvu otrovnu smjesu protiv koje niti jedna demokracija ne može biti imuna, pogotovo ne ova slabašna demokracija u Hrvatskoj koju su zločesti bivši komunisti silovali!

U Hrvatskoj de facto uopće ne postoji demokracija, i to je istina koju mnogi ne žele priznati zato što im je neugodno vis a vis tisuće poginulih hrvatskih branitelja, jer se mnogi pitaju – zbog čega su ti mladi ljudi dali svoje živote za vrijeme rata 1991. – 1995., je li zbog bivših komunista i za bivše komuniste da bi ovi mogli i dalje lagati, pljačkati i manipulirati, i živjeti na visokoj nozi, s privilegijama koje nisu prestale od dana kada je partizanski opanak stupio u Zagreb 1945.? Svaki puta kad nekog bivšeg komunista vidimo da se hvata govornice, poštenom čovjeku se diže kosa na glavi.

Kad se bivši komunist nađe sam sa svojim mislima, često ga poput noćne more muči pitanje, što nekomunisti o njemu misle, i je li misle, da je ‘komunjara’.

Ma dragi drugovi, vjerujte, ne mislimo da ste komunjare, nego mislimo da ste loše replike Pinocchija.

Izvor: Tinolovka-news – Prof. Goran Jurišić

Pošalji dalje:

6 komentara “Pinocchijev lijevi radikalizam

  1. Zakrjan (Uredi)

    Možda sam glup ali ne razumijem smisao objavljivanja ovog članka na ovom portalu

    Sviđa mi se / ne sviđa: Thumb up 0 Thumb down 0
  2. kukumica (Uredi)

    Ni meni nije jasno. Ali znam da mi je djed bio antifašist a nije bio komunist.

    Sviđa mi se / ne sviđa: Thumb up 0 Thumb down 0
  3. darko_k (Uredi)

    A gospe moja, ja ode ništa ne razumin. Ko koga, kada i zašto? Krene čovik od skupa antifašista u Opatiji i ode u 3pm. Mislin da ovakvim nebuloznim člancima ni misto na ode.

    Sviđa mi se / ne sviđa: Thumb up 0 Thumb down 0
  4. HarveyDent (Uredi)

    Dosta je više te dialektike, komunisti-nekomunisti, desničari-lijevičari, moški-ženski…zar ne vidite da se to sve potiče sa ciljem da ljudi gube energiju na besplodnim raspravama. Ljudi…pročitajte malo istinitu povijest čovječanstva pa će vam biti sve jasno; Kapitalisti i bankari iz londona su financirali Lenjina, isti ti su kasnije financirali Hitlera, financiraju sve grupe za zaštitu “ugroženih” (gay, feminističke udruge…..) Neprestano izmišljaju nove neprijatelje i troše većinu kreativne energije čovječanstva na rasprave lijevih i desnih, vjernika i nevjenika,crnih i bijelih, svađu i njima najdraže rat. Ljudi božji mi svi smo jedno.
    Malo je čudno da to ovdje pišem ali me često užasava stupanj programiranosti “učenih” profesora i inih “stručnjaka”. Pa kad već tako govori o tome da je Josipovićev tata bio partizan, čudno da nije spomenuo i legiju bivših komunista u desnom taboru. A da za njih to ne vrijedi, jer su se opametili, zar ne?
    Što se tiče Josipovića, iako mi je donekle bio simpatičan, postalo je preočito da nije ništa drugo doli kotačič u uspostavi globalne diktature izabranih. Najbolji dokaz za to je posjeta Rotschildove prćije prošli mjesec i govora koji je održao u njihovom hramu posvećenom samom vragu.
    Siguran sam za Josipovića da je produkt programiranja uma i po svim osobinama je klasični slave an njegov heandler je definitivno njegova žena. (isti je odnos recimo Bill i Hillary)

    Sviđa mi se / ne sviđa: Thumb up 0 Thumb down 0
  5. gojko (Uredi)

    Netko očito slabo poznaje povjesnu građu iz II. svjetskog rata.Po povjesnoj građi najviše je poginulo boraca u NOVJ-e iz Dalmacije i otoka,a svi su pretežni bili iz redova HSS-e,a o tome se malo i nimalo piše i istražuje,a postoje povjesni dokumenti i živi svjedoci.

    Sviđa mi se / ne sviđa: Thumb up 0 Thumb down 0

Komentari su zatvoreni.