Priče iz dva škafetina

Sinoć je ljepotu ljetne noći na atraktivnom Trgu korčulanskih klesara i kipara, u najstrožem centru srednjovjekovne Korčula upotpunile su dvije umjetnice iz Lumbarde Sanda Hančević i Valerija Jurjević s promocijom njihove knjige Priče iz dva škafetina. Trg je bio prepun posjetitelja, kojima je na rijetko poznat, ali vrlo prihvatljiv način o autoricama ovog književnog prvijenca govorila voditeljica programa prof. Maja Šestanović, dok je o knjizi govorio pisac i novinar Renato Baretić, spomenuvši da je to priča o jednom otoku, dvije žene i dva škafetina puna tajni.

Tajnu je otkrila prof. Maja Šestanović čitajući razgovor s autoricama: Pronaći načina, pribaviti sredstva i izdati knjigu veliki je posao. One su uspjele zahvaljujući najprije sebi i ljudima koji su u njih vjerovali.Sandu i Valeriju poznate – netko jako dobro, obitelj najbolje, prijatelji najdublje, poznanici površno, ali svi znate za njihov rad.

Stručni radovi iz područja arheologije ili povijesti umjetnosti, djelatnosti Udruge Bašćina, izložbe, katalozi, mape često su potpisane njihovim imenima. Stručnost,  predanost i viskoki estetski  kriteriji prema svom radu već su pokazale i dokazale i to ne samo u ovoj našoj otočkoj sredini. Sad se još i pisanjem priča bave – možda je nekima prostujalo mislima. E nije to sad od jučer  –  svjedok sam vremena nastajanja i oblikovanja priča. Imala sam tu priliku i čast pročitati ih prije dosta vremena. Riječ je tu o čitavom desetljeću  kada mi je najprije Sanda, onda i Valerija počela donositi svoje priče da ih pročitam i lektoriram.

Nije mi ovo prva promociji, ali nikada do sada nisam toliko dobro poznavala  autore kao Sadnu i Valeriju. Znam iz prve ruke koliko im pisanje znači, i koliko se rada na sebi u njega ulaže. Pisanje je jednostavno njihova životna potreba, ponekad  neshvaćena čak i od najbližih. Nekakav hobi… gubitak vremena koje bi se moglo iskoristiti u pametnije svrhe. Pisanje je dobitak vremena i darivanje svojih svjetova, i misli. Pisanje je obogaćivanje i sebe i drugih – i treba ustrajati, a one su uspjele.  i neće stati. U tom sam sigurna. Zapravo znam iz prve ruke da ima priča po škafetinima i kod Sande i kod Valerije koje nisu još ili dovoljno dobre ili razrađene ili su u  konturama ili čekaju svoj pravi trenutak. To je dobar  zalog za  neku novu zbirku, a možda i dvije.

Kako osmisliti predstavljanje književnog rada vlastitih prijateljica, a ne potonuti pritom u ganutljive i   subjektivne hvalospjeve njihovog lika i djela –  bio je interesantan zadatak. Pade mi na pamet – 11 istih pitanja, dva odvojena razgovora pa nek govore same.

1. Od kada pišeš?

Sanda: Od kad sam naučila pisati. (Prvi sam roman napisala u 7. i 8. razredu).
Valerija:  Pisanjem me  zarazila Sanda. Počinjem pisati 2007. godine.

2. Zašto priča kao književna forma?

Sanda: Supr mi je stvoriti čitav jedan novi svijet, ispričati cijelu životnu priču u tako kratkoj formi.Valerija: Moja koncentracija može podnijeti kratku priču. Površni sam čitatelj, a kamoli pisac.

3.Jesi li pisala i neke druge književne forme?

Sanda: Nekad davno pisala sam i pjesme. Pisala sam i stručne članke, ali to nije književnost.Valerija: Stručne članke sam pisala, književne ne. Napisala sam jednu pjesmu.

4.Imaš li književnih uzora?

Sanda:  Jako cijenim književno stvaralaštvo G. G. Marqueza. Dva lika iz mojih priča  nose njegovo ime Gabrijel, to je svjesno i nesvjesno. Volim i Milorada Pavića i njegov Hazardski rečnik. Valerija: Nemam pojma, možda Ante Tomić jer piše pitko. Sviđaju mi se i Franzen i A. Manro.

5.Kada si počela objavljivati svoja djela?

Sanda: Prvi moj javni uspjeh dogodio se na Pričiginu 2010. s pričom Oblačna soba. Uređivala sam blog Ruralna gerila od 2008. i tamo objavljivala svoje priče.

Valerija: Svoju sam prvu priču poslala na regionalno natjecanje  Žene na delu 2009. godine i odmah polučila uspjeh. Moja je prva priča objavljena u zbirci Sagorevanja.

6.Što te potaklo da izvučeš priče iz škafetina ?

Sanda: Valerija i njena prva objavljena priča. Do tada sam mislila da je objavljanje priča nemoguća misija.Valerija: Gušt kad ti se priča objavi. I to onaj zreli gušt, neopterećeno. Pošalješ priču –  pa ako prođe prođe…a ako ne prođe ništa strašno. A taj mi se osjećaj strašno sviđa.

7.Zašto pišeš?

Sanda:  Prvi je razlog zapravo psihoanaliza – rješavam se nekih svojih demona. To je slično kao u bajci U cara Trojana kozje uši. Sve  neizrecivo u životu izlazi u priči.Drugi je razlog što obožavam kreirati izmišljene svjetove i situacije. Pisanje priča odgovara mom autističnom karakteru.Valerija: Iz terapeutskih i nostalničnih razloga. Situacijama iz života koje su krenule u neželjenom smijeru sačuvanim u sjećanju, izaberem svoj smjer. Što se nostalgije tiče povratak je to u djetinjstvo, u prošlost. Staneš, sjetiš se, misliš o tom. To je valjda  razlog zašto mi se nešto događa ili zašto sam to primijetila i zapamtila – to je razlog priče.

8.Odakle crpiš inspiraciju?

Sanda: Najčešće iz stvarnog života. Mojih iskustava, ljudi i događaja. Upijam svaku zanimljivu priču, anegdotu. Trenutno na red čeka anegdota koju sam čula od Bože  o izreci ubila te strila nebeska. Valerija: Inspiraciju crpim iz nesretnih ljubavi, sretnih prijateljstava, obiteljske prošlosti , sjećanja na djetinjstvo, zanimljivi ljudi i njihove priče i neke čudne životne situacije.

9.Kada pišeš?

Sanda: Pišem kada stignem, u rupama između svakodnevnih obaveza.Valerija: Nema pravila, kad mi dođe inspiracija, kad imam što za napisati.

10.Možeš li prestati pisati?

Sanda: Nikako, izražavam se kroz pisanje. to je način na koji komuniciram s okolinom. Valrija: Ne, nisam sklona razračunavanju i konfliktima. Pisanje mi je ventil  za mnoge stvari. Pisanje je zgodno jer se možeš uvijek izvući da to nije život, nego fikcija.

11.Što je za tebe pisanje posao, ljubav, opsesija…?

Sanda: Opsesija definitivno.Valerija: Pisanje mi je… ljubav –  povremeno se dogodi nešto posebno.

Ovakav način predstavljanja autorica knjige bio je nagrađen dužim aplauzom.

Publicist i novinar Renato Baretić je približio sadržaj knjige koja sadrži  21 priče složene u dva škafetina. Prvi je Sandin ( 9 priča: Oblačna soba, Miracula sancti Georgii, Brod, Ziggy, prorok novog doba, Dragi mrtvi prijatelju, Posljednji poklon za gospođu P., Hobotnica, Kako je skončala Laura C. i Priručnik za trovače).

Drugi je škafetin Valerijin ( 12 priča: 666 dana jedne kustosice, Savršena glazba za smrt, Neobična podudarnost, Mir na malom trgu, U gradu starih kapetana, Rujanski mrak, Posljednja knjiga na polici, Dobra noć Kate, Uvala šume i groba, Drhtalica, O kućama i ljudima i Ljubavna pisma plus)Koncepcija same knjige je takva da se ona može čitati redosljedom koji čitatelj sam odabere – npr, jedna priča iz jednog, jedna iz drugog škafetina, svaki zasebno, po po naslovima, nasumice… i to zbirci daje naročitu čar.

O škafetinima je zaključila program prof.Maja Šestanović,kazavši da su Škafetini stilski različiti, svaka autorica ima svoj prepoznatljiv rukopis, ali su motivski vrlo isprepleteni. Ljubav, djetinjstvo, život, smrt, neobični ljudi, neobični događaji, otočki ambijenti.Zanimljive su i stilski vrlo dotjerane. Preporučila bih knjigu za one koji vole intelektualno opuštanje uz zabavno i lijepo štivo koje ne zahtijeva preveliku koncentraciju, a obogaćuje.

Gosti književne večeri su Osim literarnih poslastica,bili počašćeni guloznim zalogajčićima i vinom,za što su se pobrinule vlasnice konobe Maja i Tonka.

Autorice knjige su nam kazale da je objavljena u izdanju splitske Naklade Bošković,dok su tiskanje potpomogli Općina Lumbarda, Lučica Lumbarda, Gradski muzej Korčula, U.O. Millenium, Suveniri otoka Korčule te Ksenija i Ante Curać Raškić.

Tekst isnimak: Niko Perić

Pošalji dalje:

Jedan komentar za “Priče iz dva škafetina

Komentari su zatvoreni.