Balkan tour 2013 (2. dio)

Tirana_Dritan_Duraj_391591-933x700   IMG_8588

BALKAN TOUR 2013 2. dio

Zora se provlači kroz prozore Zmaja i ustajemo jako rano. Puni samopouzdanja nastavljamo prema Tirani.

Uskoro stižemo na auto put, Albanski, poseban doživljaj. Dvije trake u svakom pravcu a između njih metalna ograda. Sa svake strane odmah uz cestu kuće, tako da pješaci često prelaze auto put. Mnogo je i cvijeća, vjerovatno za one koji nisu uspjeli preći na drugu stranu.

Odjednom nam dolazi biciklista u susret, vozi na auto putu i to u krivom smjeru, ništa čudno ovdje. Nakon samo par kilometara znak da prestaje auto put… ulazimo u kružni tok… nastavljamo ravno… i ponovo znak za auto put. Nakon nekoliko kilometara isto. Malo je čudno vidjeti kružni tok na auto putu, a još čudnije kada uđete u kružni tok, te vas pretekne auto sa unutrašnje strane kružnog toka…

Ipak moram priznati da kroz cijelu Albaniju i Balkan, nitko nam nije trubio, izazivao nervozu, svi voze kako znaju, ali svi su smireni i opušteni, također i kad vas istovremeno pretiču dva auta, jedan sa lijeve a drugi sa desne strane. Pravi doživljaj, osjećaj Albanije.

Prolazimo kroz nekoliko manjih gradova i odjednom uviđamo da su se svi gradovi uz cestu sa svim predgrađima jednostavno spojila u jedan veliki grad, ispred nas se pojavljuje široka cesta, mnogo vozila i ogromni orao, simbol Albanije, koji je preuzet sa zidina jedne pećine, od prvih stanovnika ovih područja.

I tako shvatismo da smo stigli u Tiranu, glavni grad koju je osnovao 1614. jedan drugi Sulejman Bargini i koja danas broji više od 420.000 stanovnika.

Trebalo bi nešto reći i o samoj Albaniji uz pomoć povijesnih činjenica koje nam navodi Wikipedia…

Na prostorima današnje Albanije, ljudska aktivnost je prisutna od početka čovjekove povijesti.

Iliri su relativno kasno došli na Balkan. Premda se njihova nazočnost može pratiti do 900. pr. Kr., njihova politička struktura je formulirana u 7. i 6. stoljeću pr. Krista. Vješti u obradi metala i žestoki ratnici, Iliri su osnovali ratnička kraljevstva koja su se međusobno borila kroz cijelu njihovu povijest.

U stvarnosti, ipak, Iliri su uglavnom bili miroljubivi trgovci poljoprivrednih dobara i metalnih proizvoda. Na ilirsku kulturu je utjecala grčko-makedonska kultura. Na prostoru Albanije se nalazilo i nekoliko antičkih grčkih kolonija.

Brosen_tirana_hoxha_mausol  Tirana-view-from-the-Sky-Tower

Nakon što je bila osvojena od strane nekoliko zemalja, od kojih su najznačajnije Rimsko i Bizantsko  Carstvo, Ilirija je izgubila većinu svog početnog stanovništva, i konačno postala dio Osmanskog Carstva 1478. godine, nakon godina otpora pod vodstvom Skenderbega albanskog narodnog heroja.

1830. su godine kod Bitole u Makedoniji osmanske snage počinile  masakr nad 500 albanskih begova. Ovo je nedjelo dovelo do slabljenja moći begova iz južne Albanije te postavilo osnove za rušenje moćnog albanskog  poluautonomnog skadarskog pašaluka.

1910. je godine na području Albanije izbila pobuna protiv nove centralizatorske politike mladoturske osmanske vlasti. 1911. je na sjeveru Albanije  izbila nova  pobuna Malisora. Tijekom Prvog balkanskog rata , Albanija je jednostrano proglasila nezavisnost od Otomanskog Carstva 1912. godine, no njezin teritorij se nalazio pod okupacijom Balkanskih saveznika – Srbije,Crne Gore i Grčke

Od siječnja do kolovoza 1912. na području Makedonije i susjedstva izbila je albanska pobuna. Odlukama Londonske konferencije  1912., Albanija postaje međunarodno priznata neovisna kneževina. Na čelo je došao Vilim Wiedski. Već 1914. izbio je Ustanak muslimanskih seljaka u Albaniji protiv režima Vilima Wiedskog lipnja 1914. godine. U gušenju je ulogu imala međunarodna žandarmerija Kneževine Albanije. 

Tijekom prvih mjeseci Svjetskog rata dolazi do nemira u zemlji a knez i ministri bježe u inozemstvo. Veći dio teritorija Albanije okupira Austro-Ugarska  1916., dok je južni pod okupacijom sila Atlante kao dio Solunske fronte. Nakon proboja fronte 1918., Albanija dolazi pod okupaciju Saveznika, Francuske i Italije, sve do kraja Pariške mirovne konferencije 1920. Tada Albanija postaje republika.

Nakon 1. svjetskog rata bila je imala pobunu na sjeveru zemlje, poticanu iz Kraljevine SHS. Iako je potonja poricala svoj uplet u tu pobunu, na pritiske velikih sila da se ne miješa u to, K. SHS je morala prekinuti potporu, i došlo je do toga da je pobuna ugušena. S druge strane, Albanija je imala probleme sa uspostavom vlasti oko grada Valone , kojeg su talijanske okupacijske vlasti odbile predati albanskim vlastima, pa je u lipnju 1920. izbio cijeli sukob, koji je kasnije dobio ime  Valonski rat..

Neke države Saveznice, Kraljevina SHS i Grčka, nezadovoljne pariškom podjelom teritorije, prodiru u Albaniju i okupiraju neke njezine dijelove. Intervencijom Lige naroda , jugoslavenske snage napuštaju Albaniju 1921, a grčke 1923. godine.

U jesen 1926. godine dolazi do većeg sukoba između sjevernoalbanskih plemena i jugoslavenske vojske. Sukob se vodio najprije na granici, a onda se proširio na teritorij obje države. Stoga dolazi do konferencije veleposlanika, organizirane od strane Lige naroda, radi očuvanja mira u Europi. Konferencija je promijenila granicu između dviju zemalja: Kraljevini SHS je dodijeljen albanski dio uz područje Metohije, a Albaniji jugoslavenski dio uz Vardarsku Makedoniju. Dodijeljena područja nisu se znatno razlikovala po površini.

Od 1928. na dalje, zemljom je vladao Ahmed.beg-Zogu  do 1938.godine, kada je Albanija postala marionetska država Italije.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata, albanski fašisti su pomagali Talijanima u njihovoj invaziji na Grčku (listopad 1940) i čak sudjelovali (mada u vrlo malom broju) u muslimanskim formacijama koje su pomagale njemačkim SS trupama u suzbijanju pokreta otpora u Albaniji i državama bivše Jugoslavije.

Komunisti su preuzeli vlast nakon rata u studenom 1944. godine, pod vodstvom, Envera Hoxhe. Od 1945 do 1990. godine, Albanija je imala jedan od najrepresivnijih režima u Europi. Komunistička partija je osnovana 1941. Svi njeni protivnici su bili eliminirani. Enver Hoxha je bio na čelu partije. Tijekom više desetljeća njegove dominacije, Hoxha je stvarao i uništavao odnose sa Beogradom, Moskvom i Pekingom po svojim osobnim interesima. Nastupila je izolacija zemlje, prvo od strane zapada (zapadna Europa, Kanada,SAD) a kasnija čak i od istočnog bloka.

1985 godine, Enver Hoxha je umro, a naslijedio ga je Ramiz Alia. Alia je prvo pokušao pratiti Hoxhine stope, ali se istočna Europa već počela mjenjati: Mihail Gorbačov se pojavio na sceni Sovjetskog Saveza s novom politikom (glasnost i perestrojka). Totalitarni režim je bio pod pritiskom SAD-a i Europe i mržnjom vlastitog naroda. Nakon što je Nicolae Ceausescu (komunistički vođa Rumunjske) ubijen u revoluciji, Alia je znao da bi on mogao biti slijedeći ako ne dođe do promjena. Potpisao je Helsinški sporazum (koji su ostale zemlje potpisale 1975) koji obvezuje na poštovanje ljudskih prava. Također je dozvolio pluralizam, i iako je njegova stranka pobjedila na izborima 1991 godine, bilo je jasno da se promjene ne mogu zaustaviti. 1992. godine, na općim izborima je pobjedila demokratska stranka sa 62% glasova.

Od 1990. Albanija je orijentirana prema zapadu. Primljena je u Vijeće Europe, i, zajedno sa Hrvatskom u NATO. Albanska radna snaga je nastavila emigraciju u Grčku, Italiju,Europu i Sjevernu Ameriku. Korupcija u vlasti je postajala sve očiglednija. Političari nisu ispunjavali nade naroda u brzu i ne previše bolnu tranziciju.

Prema podacima CIA-e, 95% stanovništva čine Albanci, uz grčku manjinu od 3%. Postoje podatci o Crnogorcima, Makedoncima, Srbima i Gorancima koji žive u toj zemlji. Mnogi Albanci žive u okolnim regijama: Na Kosovu i Metohiji (oko 1,8 milijuna), u Makedoniji (oko 500.000), u središnjoj Srbiji (preko 150.000, mahom na jugu) i u Crnoj Gori (oko 47.000, pretežno u područjima uz albansku granicu). Preko 600.000 Albanaca je emigriralo u Grčku od 1990.; a veliki broj je otišao u druge zemlje.

Od osmanske okupacije većina Albanaca su muslimani (70%), iako je religija  bila zabranjena u vrijeme komunizma. Pravoslavci čine 20% stanovništva (a nalaze se na jugu); dok Katolici čine 10% stanovništva .

Između 1990. i 2000. godine, zemlja je prošla kroz političke, ekonomske i socijalne prevrate. Od tog razdoblja je Albanija povećala postotak zaposlenosti i suzbila korupciju, što je ojačalo turizam.

IMG_8575  IMG_8576

I tako da nastavimo našu priču, sa mukom tražimo parking za našeg Zmaja. Prometni kaos, široke ulici i konačno se sparkiramo nekako, kad shvatim da smo parkirali ispred nekakvog ministarstva. Prilazi nam uniformirani stariji gospodin… i uz razgovor na „mote“ uz sitnu napojnicu auto ostavljamo na najsigurnije mjesto u Tirani.

IMG_8577  IMG_8582

Šetnja ovim velikim gradom razbija sve naše predrasude. Veliki trgovi, parkovi, široke ulice, održavane zgrade – ipak je ovo glavni grad. Prolazeći pored izloga velikih dućana nemate osjećaj da ste u Albaniji.

IMG_8579  IMG_8578

Moramo naglasiti da sladoledi i kolači koji se prodaju ovdje zaslužuje sve pohvale.

Nakon nekoliko sati razgledanja, odlučujemo se za posjet gradu Durres ili Drače udaljenog samo tridesetak kilometara, glavna luka Albanije.

IMG_8585 IMG_8597

Jako sunce, vedro nebo i miris mora, Jadranskog – stižemo u Drače.

Drače, drugi grad po važnosti u Albaniji, udaljen samo 300 km od Bari-a, grčka kolonija iz 7 stoljeća, danas broji više od 120.000 stanovnika.

Podsjeća me na spoj Rijeke (naše najveće pomorske luke) i Splita koji se sve više orijentira na turizam…

Beach1_Durres_Albania_2005-07-10  Durres plazhi_1

Nastavlja se…

Stipe, Vito, Petra i Ivan A.

Pošalji dalje: