Kataklizma hrvatskih medija?

Bacimo li pogled na izloge prodavanica tiska, lako bismo mogli zaključiti kako u Hrvatskoj živimo u sretnim vremenima obilja. Od regionalnih dnevnika, očito ne baš predobro stojećih i grafički staromodnih do desetaka izdanja svake vrste što se diče savršenim prijelomom i savršenim papirom kakvih je za svaki ukus i interes, može ih se nabrojati barem stotinjak. Ovih dana moguće je naletjeti na iznenađujuće podatke o tome koliko primjeraka dnevnih novina na dan prodaju pojedine izdavačke kuće a nedavno smo naletjeli i na  podatak o gledanosti najvažnije emisije Hrvatske televizije – njihova večernjeg Dnevnika.

Evo dakle podataka napabirčenih po tim istim dnevnim novinama, svima od reda prevažnim plodovima slobodnog medijskog tržišta na kojima je informacija/obavijest hrana duha koju trebamo jednako kao i hranu ‘za tijelo’, svaki dan i to nekoliko puta. Jednako kao što je jedan dio populacije žrtva globaliziranog brzogriznog otpada od kojeg propada tijelo, dobar dio (i daleko veći dio) populacije žrtvom je medijskog otpada kojeg u gotovo nezamislivim količinama proizvode neke medijske kuće a od kojeg vene i pamet i duh, brže i efektnije od ovih dana crvenim muljem potopljene flore u Madžarskoj. Tako se uspostavlja ravnoteža duha i tijela ‘u propadanju’, jednako ugroženih tobožnjom slobodom odabira, kako onog što jedemo tako i onog što čitamo, čujemo ili gledamo. No, budući je današnja tema medijska duhovna hrana koje je u izobilju poput napoja u stajskim valovima, ostavimo se tjelesnoga i zastanimo na trenutak na ovome drugome. Kako dakle ide ‘hrvatskim medijskim kućama’, suvremenim tvornicama duha?

Dnevni tisak: tri najtiražnija dnevnika (Jutarnji list, Večernji list, Slobodna Dalmacija) spali su odreda na tiraže one nekadašnje ‘Borbe’ (ili još i niže), novina za koju vjerujemo da većina čitalaca ovog teksta nikad nije čula. ‘Borba’ je bila glasnik KPJ a kasnije SKJ i uvjek se mogla podičiti bijednom tiražom ili mastodontskom remitendom – tako je bila zanimljiva. Kakvom se dakle tiražom (brojem tiskanih/prodanih primjeraka) mogu podičite naše tvornice duha?

Čini se kako je Jutarnji list spao na tridesetak tisuća prodanih primjeraka a njegova regionalna duhovna sestrica Slobodna Dalmacija na oko dvadeset tisuća primjeraka. Večernji list je za petama Jutarnjeg; isti red veličine. ‘Vjesnik’, izdavačka kuća koja se od ostalih razlikuje samo po neumješnosti skrivanja vlastitog klijentelizma i u koje je ostalo nešto ozbiljnosti zahvaljujući trajnoj infuziji ‘dotacija’ koje je je oslobađaju potrebe za imbecilnim komercijalizmom i nakon (po našem mišljenju pogrešne) promjene glavnog urednika čini se da stoji na dnevnih desetak tisuća primjeraka.

No, pravo iznenađenje tek slijedi kroz nedavni podatak da je gledanost Dnevnika HRT-a spala na 10%! Drugim riječima, samo deset posto stanovništva s televizijskim aparatima u blizini gleda HRT-ov Dnevnik… Očito, medijskim junošama ne ide osobito. Kako smo došli do točke u kojoj većina stanovništva vlastitu neobaviještenost drži posve nebitnom?

Vlasnici tiskanih izdanja (WAZ/EPH i Styria) tumače svoje jade promjenama i navikama čitalačke publike i traže utjehu u teoriji prema kojoj se mnoštvo pojedinaca preorjentiralo na ‘elektronske medije’. Ova teorija nalikuje na onu kojoj si napušteni bračni partner objašnjava propast veze svime osim vlastitim propustom; propustom ‘činjenja’ (vlastitim alkoholizmom) ili propustom ‘nečinjenja’ (ignoriranjem druge strane). Nije li propast svakog trgovca najprije njegova vlastita greška a tek potom greška njegove publike? Nesposobnost prilagođavanja, od Darwina do novina uvijek je završavala na isti način i završava još i uvijek. U čemu su to hrvatski mediji pogriješili i ima li nečeg što se može iščitati iz sadašnjeg stanja, osim posve banalnih beznačajnosti? Što to stanje dokazuje?

Razlike u finesama…

Pokušamo li tražiti bitne razlike među 3-4 hrvatska dnevnika teško ćemo se namučiti prije nego nađemo štogod bitno. Propadanje WAZovih izdanja urodilo je posljedicama koje nam otkrivaju da se politika upravljanja novinama svodi na istu logiku kojom su srednjevjekovni liječnici spašavali živote svojim pacijentima. U manjku razumijevanja boleština i nedostatku lijekova sve su se boljke liječile sve većim dozama onoga što je stajalo na raspolaganju. Sve većim brojem pijavica, sve žustrijim tjeranjem uroka – sve do smrti pacijenta. EPH i njihov Jutarnji list zato su se priklonili istom onom receptu s kojim današnje novine općenito funkcioniraju, dakle, proizvodnji žutila ili manje uljudno – smeća. Jutarnji je list dakle odlučio oduzeti dio publike infamnom listiću ’24 sata’, hrvatskoj inačici njemačkog ‘Bilda’ tj slikovnice za polupismene i polusvjesne… Kolumnisti poput Jurice Pavičića bave se provokacijama (Ako ja kažem da su Hrvati etnički konstrukt kojeg su izmislili fratri (a jesu)… jer se naprosto nisu u stanju baviti nečim konstruktivnim. Konstrukcija i destrukcija u našim su medijima posve zamijenile mjesta i uloge.

‘Regionalna duhovna sestra’ Jutarnjeg lista, Slobodna Dalmacija pretvorila se u domenu u kojoj su bivši Feralovci našli svoj novi dom. Orjunaškog, ‘pomirbenog’ tj ‘ko nas bre zavadi’ usmjerenja, to je list u kojem i dalje punom parom ‘dejstvuje’ Boris Dežulović ali sada uz svoju novu suprugu koja zasad na ekavici (a uskoro će verovatno i na ćirilici) također sudjeluje u kondicioniranju čitalačke publike za novu balkansku suradnju. Mizerna tiraža Slobodne Dalmacije ima jedan posve očit razlog kojeg epehaovski management nije u stanju vidjeti jer mu je ovaj u slijepoj pjegi. Naime, nakon što su tri musketira – Viktor Ivančić, Predrag Lucić i Boris Dežulović – 1989 napustili SD i na Sorosevim financijama pokrenuli Feral, uspjeli su usavršti smojeovsku hrvatsku varijantu vulgarnog humora. Njime su na kraju dozlogrdili i Bogu i vragu bankrotiravši neslavno unatoč općem divljenju svakovrsnih ustanova za izgradnju demokracije i unutardruštvenog dijaloga.

U političkom smislu, današnja SD nosi vrlo vidljiv pečat identične uređivačke politike kakva je proslavila Feral Tribune i čudna li čuda, počinje dijeliti i Feralovu sudbinu! Eh, kada bi to WAZ bio u stanju shvatiti… Ne treba biti naivan i očekivati kako će se to dogoditi u skoroj budućnosti jer je WAZ-ova uloga mnogi složenija i mračnija od pukog pravljenja profita u proizvodnji medijskog smeća. Je li slučajno da je predsjednik Josipović uspio zainteresirati Sorosa za povratak u Hrvatsku? Nije li već sada jasno da medijskim projektima kakva je Slobodna Dalmacija može zatrebati pojas za spasavanje jer ovi jednostavno ne smiju propasti?

Večernji list (u vlasništvu Styrie) posljednji je dio trolista koji krasi medijski oltar. Blago manje žut, VL se može pohvaliti s nekoliko novinarskih (Ivkošić, Jajčinović) i komentatorskih imena (Dujmović) koji dnevnik čine znatno raznolikijim od Jutarnjeg. Subotnji prilog ‘Obzor’ također je znatno popravio profil lista no to se zasad ne da uočiti na dnevnoj tiraži.

Na kraju, časni starac ‘Vjesnik’ ostao je za kraj, ne samo zbog činjenice da se radi o ne-privatiziranoj novini. Vjesnik je zapravo jedini dnevni list za kojeg je moguće upotrijebiti pridjev ‘ozbiljan’ i u kojem žutilo nije modus operandi. Ali, kako svake novine vežu konja gdje im gazda kaže, ‘državni’ Vjesnik i dalje je samo vladin bilten u kojem je konstruktivna analitička kritičnost najmrži gost. Zato je Vjesnik i dalje na uređajima za održavanje života a ako je suditi po profilu novog glavnog urednika (EUroapologetični Bruno Lopandić), na njima će i ostati. U njemu naime piše samo ono što je moguće znati i bez otvaranja makar prve stranice pa je i zainteresiranih čitalaca neznatan broj…

Jutarnji list i Vjesnik slažu se u svemu osim u mišljenju o državi i Vladi. Prvi bi oboje odmah promijenio dok ih drugi drži najboljim trenutno mogućim. U svemu ostalome a posebno u pitanjima hrvatskog ulaska u EU obje se ove novine slažu u najsitnijim detaljima.

Ni jedna od spomenutih tiskovina iz raznih razloga nije u stanju ni načeti pravu pozadinu hrvatskih problema pa je njihovo redovito praćenje prava tlaka za svakog tko pokušava saznati što nam se i zašto događa. Publika naprosto razumije da su u cijelom kompleksu traženja odgovora na goruća pitanja novine postale irelevantne. Treba li još objašnjavati općenito mizernu tiražu dnevnog tiska?

Glede HTV-a naslućuje se jednak zamor materijala kao i u slučaju tiskovina. Borba za ideološki utjecaj na HTV-u a s time i za urednička rješenja trajna je osobina javne televizije. Treba li se  čuditi 10%-tnoj gledanosti večernjeg Dnevnika Zorana Šprajca? Je li on samo televizijska verzija Borisa Dežulovića; je li i on dakle novinar čija je politička uloga važnija od činjenice da medij kojeg uređuje prati sve manje publike? I drugi primjer: kome je izvan ne-vladinih organizacija (koje su za to plaćene!) Latinica još zanimljiva, s bezbrojnim uvijek istim aferaškim razvlačenjem crijeva hrvatskoj državi, iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec i iz godine u godinu?

Sve u svemu, mediji su u općem suglasju uz neke posve nevažne razlike. Država puca po šavovima, uspoređuje je se s Kirgistanom, Europska Unija, cilj kojeg ‘smo sebi postavili i gotovo dosegli’ sublimno se sugerira kao rješenje svih problema a svi znamo – neki svjesno a svi podsvjesno – da je sve to magistralna laž koja nas vodi u definitivnu propast. Čemu onda odgovore na dileme i pitanja tražiti u medijima, od dnevnika do Dnevnika?

Odraz

Uopće ne može biti dvojbe da su mediji i politika dvije strane iste kovanice. Postoje li u hrvatskoj politici alternative? Ima li bilo kakve razlike između vlasti i opozicije osim u imenima koja je čine? Zna li netko izlaze iz situacije koja je gora nego bilo kada u povijesti i koja podjeća na onu u kojoj se na rub pustinje stiglo bez rezerve vode? Potrebne odgovore na to nema nitko jer oni unutar zadanog okvira jednostavno ne postoje. Logična rješenja situacije u kojoj se nalazi Hrvatska politički su neprihvatljiva jer ruše ne samo sadašnju političku elitu (vlast i opoziciju jednako!) već ruše i ekonomsku paradigmu na kojoj funkcioniramo već preko dvadeset godina. Sve to odražava se i u medijima; oni su samo medijski odraz slijepe ulice u koju je politika dovela samu sebe. Sve mizerniji izlazak na izbore i sve mizernije tiraže novina ista su stvar; govore nam i pokazuju isto ali to što bismo iz toga trebali zaključiti ne zaključujemo iz istog razloga iz kojeg je u srednjem vijeku bilo zabranjeno zaključiti da Sunce ipak ne kruži oko Zemlje.

Zbog svega toga, publika medija zbog koje sve ovo postoji i zbog koje je sve ovo organizirano, abdicirala je iz svoje tradicionalne uloge konzumenta. Sa stranica novina i s malih ekrana neprestano nas gleda istih desetak komentatora, kulturnih djelatnika, ekonomista ili političara koji od 2000 godine ponavljaju iste mantre koje s nedolaskom uspjeha postaju sve glasnije i sve manje probavljive. Zasićenost javnosti njihovom ispraznošću nije nešto što bi npr. potaklo krovnu novinarsku organizaciju (Hrvatsko novinarsko društvo) na djelovanje. Njezin predsjednik Duka nalazi da je mnogo važnije izraziti protest zbog toga što je vojni vrh objavio svoje mišljenje o nečemu što se drži ‘novinarskom slobodom’ nego li što je važna činjenica da pastvu njegova udruženja čine autori i producenti robe koju nitko ne kupuje. Društvena uloga novinara danas se svela na samo dvije stvari, na zabavljanje i obmanjivanje a ni jedno od ovo dvoje nije ‘slučajno’.

Nije slučajno da raste broj prodanih primjeraka Glasa Koncila i npr. Hrvatskog lista kojeg je na većini prodajnih mjesta nemoguće naći već tri četiri dana nakon izlaska novog broja. Nije slučajno da raste popularnost nekih portala na internetu, posebno onih kojima je Hrvatska ispred Europe i koji bilježe više posjeta u danu nego što se proda zajedno primjeraka Jutarnjeg lista i Slobodne Dalmacije. Uspjeh ili propast svatko nosi sam u sebi – pa tako i hrvatski tiskani i drugi mediji.

Spectator Hrvati AMAC

Pošalji dalje:

5 komentara “Kataklizma hrvatskih medija?

  1. ANT (Uredi)

    Danas mi je dva puta došao pod ruku u različitim situacijama citat iz Darwin-ove teorije “Postanak vrsta putem prirodnog odabiranja”: «Nije istina da će se najjače od vrsta održati, niti da će one najinteligentnije preživjeti. Preživjeti će samo one koje se najbolje prilagode promjenama». Nije li to prirodno i primjenljivo u svim tokovima života. Nažalost, naši političari i mediji još uvijek troše vrijeme i energiju u nadmudrivanju i okomljavanju na mekane ciljeve. Evo i danas se je Boris Dežulović u Slobodnoj Dalmaciji okomio na Đakovačko –Osječkog Nadbiskupa Marina Srakića, jer je on mekana meta. S tim je najvjerovatnije žrtvovao još kojeg čitaoca Slobodne. Novine danas opstoje uglavnom od marketinga, ali za koga? I dolazi polako vrijeme kad ni oglašavanje u novinama više neće imati smisla, jer ih niko neće čitati ako ovako nastave. Nasuprot ovoj pretpostavci smatram da elektronski mediji nikada neće zamjeniti dobru knjigu. Koliko se je novina u poslijednja dva decenija pojavilo, i nestalo iz jednostavnog razloga što nisu znale ići ukorak s vremenom. Pravna država je dobra tema kojom bi se novine morale pozabaviti, umjesto čekanja da nešto procuri iz USKOK-a, a što se obično smatra jučerašnjim novostima.

    Sviđa mi se / ne sviđa: Thumb up 0 Thumb down 0
  2. Miriam (Uredi)

    Ovaj cijeli tekst meni zvuci kao slabo skrivena polemika protiv Ferala i svih ostalih koji ne pisu u onom duhu kako bi to autor clanka htio.

    Sviđa mi se / ne sviđa: Thumb up 0 Thumb down 0
  3. Mediaveli (Uredi)

    Naše novine sam davno prestao čitati pa ni nemam mišljenje o njima. Ali, pročitao sam ovaj članak. Autor se služi starim trikom: navedi veći broj provjerljivih materijalnih činjenica, posloži ih onim redom kojim se najbolje uklapaju u tvoju namjeru da poturiš svoju iskrivljenu sliku svijeta kao jedinu istinu.

    Sviđa mi se / ne sviđa: Thumb up 0 Thumb down 0
  4. Miriam (Uredi)

    Ni ja ne citam novine iz jednostavnog razloga sto su novinari dobrim dijelom nepismeni. Tu cinjenicu clanak nije spomenuo. Vjerojatno zato sto se to ne odnosi na one po kojima pljuje, Dezulovic je na pr. jako pismen.

    Sviđa mi se / ne sviđa: Thumb up 0 Thumb down 0
  5. pjd (Uredi)

    Iz Spectatorovog clanka nisam vidio sto to alternativa koju on uzdize nudi u zamjenu za promasenu ponudu medija koje on kudi.

    Sviđa mi se / ne sviđa: Thumb up 0 Thumb down 0

Komentari su zatvoreni.