Tita kuju u zvijezde, a Tuđmana mrze

Povodom obilježavanja 11. godišnjice smrti prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana 10.12.1999. prenosimo tekst Zvonimira Despota koji je objavljen u Večernjem listu 9. prosinca 2010. (Originalni članak)


Iako sam ovaj tjedan namjeravao pisati o sasvim drugoj temi, vrućoj, aktualnoj, ostavio sam je za idući tjedan. Sigurno se neće ohladiti. Odlučio sam se i ovaj tjedan još zadržati na Franji Tuđmanu iz više razloga. Jedan je taj što je u petak 11. godišnjica njegove smrti koju vrijedi obilježiti. Drugi je taj što HDZ u predizborne svrhe pokušava mrtvim Tuđmanom manipulirati. Treći, što su mnogi godinama uprijeli lagati o njemu, a onda i o nama, kao ovih dana Stipe Mesić koji bi svog prethodnika rado vidio u Haagu. Mnoštvo je bezočnika na hrvatskoj javnoj sceni. Četvrto, Haaški sud uskoro izriče posljednje presude, a u optužnicama protiv Gotovine, Markača i Čermaka, te protiv šestorice Hrvata iz BiH, Tuđman se navodi kao vođa „zločinačkog pothvata“. Kakav je Haaški sud, nedosljedan, zbrkane prakse, nevjerodostojan, najbolje se pokazalo sada na slučaju Veselina Šljivančanina. I peto, ne treba napominjati što nam trenutačni šef države Ivo Josipović radi po regionu, kakve sve isprike daje, koje zbrkane političke poruke… U Hrvatskoj se zbiva nevjerojatni paradoks. Tita se kuje u zvijezde, čovjeka koji je bio evidentni diktator i zločinac. Ali to mu se oprašta, te se u prvi plan pokušava izvući ono što bi kao kod njega bilo pozitivno. S druge strane, Tuđmana se preko svake mjere ocrnjuje, i to čak s otvorenom mržnjom, a sve ono pozitivno se zatomljuje. Jasno je i zašto, Tuđmana se ocrnjuje u prvom redu zbog njegove borbe za samostalnom hrvatskom državom. To je njegov najveći krimen, koji mu mnogi i kod kuće i vani ne mogu oprostiti. Stoga ovdje prenosim još jedan, izuzetno važan dio za razmišljanje iz knjige Jamesa J. Sadkovicha „Tuđman. Prva politička biografija“. Ovo vrijedi pročitati i zamisliti se, a dakako da svima toplo preporučam pročitati i cijelu knjigu! Sadkovich između ostaloga piše:

„Franjo Tuđman sada je mrtav više od desetljeća, a ratovi koji su razorili Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu sve više su tema povijesnih studija, a ne dnevni izvor zabrinutosti i traume za njihove građane. Hrvatska je demokratska zemlja s višestranačkim sustavom i tržišnim gospodarstvom i u cjelini joj dobro ide; turisti su se vratili na Jadransku obalu, živahna je politička rasprava, a „građansko društvo“, kako god nejasna ta sreća bila, dobro je etablirano, niču nevladine organizacije, kafići su puni, glazba i umjetnost cvjetaju, a mediji su svadljivi. Zagreb je opet užurbani grad, a Dubrovnik je ponovno zadobio svoj šarm. Hrvatska čvrsto surađuje s međunarodnom zajednicom i za nekoliko godina vjerojatno će slijediti Sloveniju u Europsku uniju. Stranka koju je Tuđman vodio deset godina, Hrvatska demokratska zajednica, sada je vodeći član koalicijske vlade, a prošle je godine jedan zagrebački trg dobio po njemu ime. Tako bi se činilo da je Tuđmanova ostavština bila blagotvorna, nešto za slavljenje.

No nad Hrvatskom se nadvio oblak, jer dok većina Hrvata želi zaboraviti rat i dok većina stranaca vidi Hrvatsku kao odredište za odmor, neki promatrači u inozemstvu i u zemlji i dalje upozoravaju da bi njezina „fašistička“ prošlost još i danas mogla kompromitirati njezinu liberalnu budućnost. Oni pozorno drže zemlju na oku i zvone na uzbunu na i najmanji navještaj da bi se njezini građani mogli ponovno vratiti na „fašizam“ ustaškog režima iz Drugoga svjetskog rata ili na „autoritarizam“ Tuđmanove ere; oni tumače riječi pjesme popularnog pjevača i nazočnost nekih u crno odjevenih obožavatelja na njegovim koncertima kao zastrašujući dokaz da vlast tolerira „fašizam“, koji je navodno zarazio neke dijelove hrvatske mladeži i predstavlja prijetnju manjinama u zemlji i njezinim susjedima.

Preuveličavanje utjecaja jedne pop-zvijezde i zabrinjavanje da je šačica tinejdžera vjesnik mračne budućnosti, može se činiti čudnim načinom za ocjenu cijelog naroda, a zahtjev da se Thompsonu zabrane nastupi, zacijelo je manje no liberalan, napose s obzirom na pljesak koji je slovenska pop-grupa Laibach dobila za potkopavanje komunističkog režima 80-ih godina. No za one koji budnim okom istražuju svaki djelić vijesti iz Hrvatske tražeći njezinu „fašističku“ prošlost, nije riječ o tome; Laibach se možda koristio nacističkim simbolima, no to je činio da bi potkopavao komunistički režim, a Thompson se koristi rodoljubnim riječima pjesme, narodnim plesačima i američkim automatskim oružjem da bi „legitimirao“ hrvatski Domovinski rat. Za razliku od Laibacha, koji je prizivao nacističke slike da bi potkopao komunistički režim, Thompsonovo je upadljivo domoljublje neprihvatljivo; slaviti vojnu pobjedu Hrvatske ne samo da podsjeća na militarizam, nego i oslobađa Tuđmana koji je bio, kako inzistiraju njegovi kritičari, ili manje iskusan partner srpskog diktatora Slobodana Miloševića, ili nasljednik ustaškog vođe Ante Pavelića. Oni koji su kritični prema Tuđmanu isto su tako skloni smatrati hrvatski Domovinski rat razumljivom pobunom Srba koji su se osjećali ugroženima njegovim ekstremnim nacionalizmom i njegovom autoritarnom metodom vladavine Hrvatskom. Oni hrvatsku intervenciju u Bosni i Hercegovini smatraju golom agresijom i potvrdom njihovih pretpostavki o Tuđmanovu djelovanju u Hrvatskoj. Taj imidž pokojnoga hrvatskog predsjednika tako je raširen da znanstvenici više ne osjećaju potrebu da te tvrdnje stave u fusnote. Da su tisuće Hrvata bile ubijene i stotine hrvatskih sela, gradića i gradova sravnjene sa zemljom, granatirane, bombardirane ili okupirane, njima nije toliko važno koliko njihovo uvjerenje da je Franjo Tuđman bio machiavelistički podlac u balkanskoj tragediji.

Tuđmanovi kritičari rezoniraju da je njegova potraga za ispunjenjem hrvatskih nacionalnih težnji ostavila njegovim sunarodnjacima Hrvatima autoritarnu ostavštinu. Oni i njega i njegove pristaše smatraju šovinistima koji su slijedili diskriminatorsku politiku i nastojali oživjeti simbole i duh, ako ne i doslovni sadržaj, ustaškog režima iz Drugoga svjetskog rata, izazivajući tako masovnu pobunu srpskih građana Hrvatske. Milica Bookman tipičan je primjer tih koji zaključuju da su Tuđmanovi napori „za povećanjem moći Hrvata“ izazvali „strah među Srbima u Krajini, koji su odbili živjeti pod još jednom hrvatskom nezavisnom državom koja ih je podsjećala na ustaški režim“. Za takve promatrače Tuđman nije bio ni domoljub ni demokrat niti disident; bio je autoritaran nacionalist čiji je šovinizam graničio s rasizmom i čije su imperijalne težnje urodile time da kuje zavjere sa Slobodanom Miloševićem kako bi raskomadao Bosnu i Hercegovinu. Njegovi su se kritičari stoga suprotstavili posvećenju trga vođi HDZ-a i oni bi željeli da hrvatski udžbenici predstavljaju Domovinski rat ne kao junačku borbu protiv upornoga srpskog agresora, nego kao tragediju u kojoj su patili i Srbi i Hrvati i kao sukob u kojemu su Tuđman i njegova vlast bili podlaci, a ne spasitelji. Dakako, pritom oni optužuju Tuđmanovu vlast, Hrvatsku vojsku i u određenoj mjeri sâm hrvatski narod kao krivce za to što su branili svoju zemlju i protiv unutarnje pobune i protiv vanjskog napada.

Ništa od toga nije novo – Hrvatska dugo vremena ima loš imidž na Zapadu i Franjo Tuđman upravo je u ispravljanju tog imidža vidio jednu od glavnih zadaća hrvatskih povjesničara tijekom 70-ih godina. Stoga je fina ironija da je Tuđman, koji je mnogo svoje profesionalne karijere potrošio na pokušaje prerade imidža Hrvatske u povijesnim knjigama, sâm nehotice pridonio ustrajnosti imidža koji prikazuje hrvatski nacionalizam kao u biti fašistički, a Hrvate kao neobično otvorene za privlačnost demagoga i diktatora. No ako su tom imidžu skloni Tuđmanovi klevetnici, to je imidž koji je on osobno smatrao alarmantnim i zdušno se trudio promijeniti ga. Unatoč tomu čini se da je to potvrdilo tužiteljstvo Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), čije su optužnice optužile vođu HDZ-a da je vodio „zajednički zločinački pothvat“ kako bi raskomadao Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku očistio od Srba – optužba koja se također čini da potvrđuje hrvatske sumnje kako su tužitelji u Den Haagu odlučni da „kriminaliziraju“ njihovu borbu za neovisnost. Napadi na Tuđmana koji dolaze od njegovih političkih protivnika u zemlji mogu se odbaciti kao politički motivirani, a optužbe srpskih glasnogovornika mogu se okarakterizirati sebičnima, no optužnice MKSJ-a čine se nepristranim optužbama koje treba uzeti ozbiljno, napose kad se slažu s korpusom znanstvenih radova koji se općenito slažu da su nacionalisti, napose Tuđman i Milošević, uzrokovali ratove za jugoslavensko naslijeđe.

Ali sadašnji konsenzus nije onako čvrsto zasnovan kako se čini, jer nije plod pomnoga arhivskog istraživanja i objektivne analize, nego proizvod suvremenih izvješća i analiza promatrača koji su sâmi često bili pristrani i sudskog procesa koji je po definiciji pristran, a ne objektivan. Mišljenja su se obično podudarala ne zato što ih podupire veliki korpus arhivskih dokaza, nego zato što su novinari, političari, diplomati, znanstvenici i tužitelji obično eksploatirali iste izvore i citirali i ponavljali jedni druge. No oni nisu imali pristup arhivskim izvorima koji bi potvrdili ili opovrgli neprestane glasine, diplomatske tračeve, namjernu propagandu i površno izvješćivanje. Učinak toga nije bio različit od onoga koji zapaža James Read što se tiče „propagande strahota“ tijekom Prvoga svjetskog rata; kad se jednom glasinama, pričama rekla-kazala i propagandi povjeruje kao istinitima, one se obično ponavljaju dok ne postanu opće znanje. Informacije, i one točne i one netočne, funkcioniraju poput novca koji se, čini se, „umnožava“ kako mijenja vlasnika. Sa svakim ponavljanjem izvor pada u nepoznato i citiraju se izvori koji su četiri i pet puta udaljeni od originalnog izvora, čime se stvara privid da informacija dolazi iz više izvora. Dakle, je li riječ o izvješćima kako su Turci nabijali kršćansku novorođenčad na bajunete ili o masovnim silovanjima Belgijanki koje su počinili njemački vojnici, oni koji su ih ponavljali, svjesno ili ne, pomogli su istkati guste mreže optužbi koje, čini se, potkrepljuju tvrdnje što su često posvemašnja izmišljotina.

Zbog toga fenomena tekuća je povijest osobito riskantan pothvat, a on i objašnjava zašto mnoge studije o ratovima koji su razrušili države sljednice Jugoslavije 90-ih godina nisu baš pouzdane. Količina ponavljanja ono je što podaje vjerodostojnost, napose ako u optužbi ima i zrnce istine. Tako je postalo opće poznato da su Tuđmanove „procjene“ ratnih žrtava i njegova politika „pomirbe“ potomaka partizana i ustaša dokaz njegovih antisrpskih i antisemitskih sklonosti i njegove namjere da se reanimira ustaška država iz Drugoga svjetskog rata, čak i kad su te njegove „procjene“ bile zapravo službena jugoslavenska statistika, a namjera njegovih napora na „pomirbi“ Hrvata bila je da ublaži, a ne da izazove sukob. Darko Hudelist obrazlaže da je Tuđman prihvatio ideju pomirbe od ustaša te pretpostavlja da je postojala komplicirana urota koja je uključivala franjevce, ustaše te pripadnike političke emigracije kako bi objasnio Tuđmanovo nastojanje da revidira jugoslavensku historiografiju. Ali tko je utjecao na Tuđmanov način razmišljanja kompleksno je pitanje, a ne jednostavno napominjanje kako je jednom pročitao neku iseljeničku publikaciju. Jedan od njegovih najupornijih kritičara, Ivan Zvonimir Čičak, vjeruje da je ideja o pomirbi poteknula od studentskog pokreta 60-ih godina, a Zdravko Tomac je tvrdio kako je taj pojam bio temeljan za Hrvate, uključujući hrvatske Srbe, da budu ujedinjeni kao država, ako ne kao narod.

Ne iznenađuje da su Tuđmanove riječi i namjere iskrivljene; teško je pronaći pouzdane informacije o neposrednome i povijesnom kontekstu ratova u početku 90-ih godina prošlog stoljeća, velikim dijelom i zbog toga što je historiografija same Jugoslavije vrlo problematična. Zbog nategnutog jezika Saveza komunista Jugoslavije, dvostrukog značenja komunističkih „tekstova“ i „simbola“ i državne kontrole i cenzure medija i akademije, dokumenti koje je ostavio propali jugoslavenski režim, od službenih izvještaja do novinskih članaka, tako su nepouzdani kao i memoari i propaganda neprijatelja režima. Pripadnici bivšega režima ne samo da su sustavno cenzurirali knjige i zatomljivali svako drukčije mišljenje, nego su nastojali kontrolirati što ljudi misle u potrazi za stvaranjem novoga „jugoslavenskog“ pojedinca prožetoga pravilima marksizma-lenjinizma, zbog čega su dokumenti tog režima uvelike djelovali kao otpaci i ostaci orwellovskog svijeta, što su oni, dakako, bili, jer Orwell se koristio komunističkim, fašističkim i nacističkim režimom kao šablonama za Životinjsku farmu i 1984. No kad je Oskar Gruenwald predložio ozbiljnu raspravu o „logoraškoj literaturi“ iz Jugoslavije, uključujući iseljeničku književnost i djela disidenata poput Adema Demaçija, Marka Veselice i Franje Tuđmana, žestoko ga je napao Robert Hayden, koji je oklevetao Gruenwaldov znanstveni rad i odbacio svu iseljeničku literaturu kao nevažnu. Gruenwald je na to odgovorio sugerirajući kako je vrijeme da se okončaju „apologije za režime i političke sustave“ i da se uvede malo „glasnosti u slavenske studije na Zapadu“.

Ako je Gruenwald imao pravo, onda ne samo da komunističke i iseljeničke izvore valja rabiti s oprezom, nego tako treba postupati i sa znanstvenicima sa Zapada, koji su svjesno ili nesvjesno odabrali strane i tijekom Hladnog rata i tijekom ratova za naslijeđe Jugoslavije, koji su uslijedili nakon njega. Poput njihovih kolega u Jugoslaviji, neki su zapadnjački znanstvenici pokušavali diskreditirati one s kojima se nisu slagali i ponuditi „apologije za režime i političke sustave“ – i nacionalnosti – umjesto ozbiljne analize. Poput jugoslavenske historiografije zapadna je znanost isto tako iskrivljena zbog oslanjanja na jugoslavenske i iseljeničke izvore i zbog sklonosti znanstvenika da odabiru strane. Na primjer, tijekom 90-ih godina dok su zapadni znanstvenici redovito osuđivali zločine ustaškog režima, ignorirali su ili izmišljali objašnjenja za slične akcije četnika i partizana. Isto su tako bili skloni uzimati s rezervom ili ignorirati iseljenička izvješća o partizanskim pokoljima hrvatskih i slovenskih zatvorenika. U Jugoslaviji su to do potkraj 80-ih godina bile tabu-teme, a to su bile i na Zapadu, barem među „ozbiljnim“ znanstvenicima; tek je nekoliko iseljeničkih časopisa objavljivalo članke o tim temama. Sada nema dvojbe da su partizani bili krivi za masovne ratne zločine, kao što su to bili četnici i ustaše. Ipak, uz rijetke iznimke, one koji su preispitivali konsenzus među znanstvenicima na Zapadu što se tiče takvih pitanja bojkotiralo se, i dalje ih se bojkotira, a posljedica toga jest da se nešto što je mogla biti korisna znanstvena rasprava nikad nije dogodilo.

Bilo je mnogo razloga za to, prije svega raširena predodžba na Zapadu da je Jugoslavija bila blizu socijalističkog raja, mirno, multikulturno, samoupravno društvo u nesvrstanoj socijalističkoj državi s komunističkom partijom podijeljenom u osam natjecateljskih dijelova. Većina promatrača njezin kraj nije smatrala propašću totalitarnoga ili čak autoritarnog sustava, nego razaranjem policentrične države koja je, unatoč tomu što je imala samo jednu partiju, imala u biti „autonomne“ grane te partije u svakoj od njezinih šest republika i u dvjema autonomnim pokrajinama. Oni nisu vidjeli neuspjeh komunizma, nego virulentne sojeve anakronističkog nacionalizma koji napada održivu državu. Za one koji su imali i imaju to mišljenje, stvarni prijelaz s autoritarne vladavine u demokratski pluralizam nije se dogodio 1990., kad se Savez komunista Jugoslavije formalno raspao i kad su održani prvi slobodni izbori još od vremena prije 1941. godine, nego kad su Stjepan Mesić i šarolika koalicija lijevog centra dobili izbore 2000., navodno oslobađajući Hrvatsku od željeznog stiska Franje Tuđmana i njegove Hrvatske demokratske zajednice. Tipična je tvrdnja nizozemskog znanstvenika da je Mesićeva pobjeda bila „izvanredna“ zato što je Mesić povezivan „sa SFRJ i s jugoslavenskim multietničkim idealom“ tako da je njegov izbor otvorio „novi građanski politički prostor“ u kojem su cvjetale oporbene stranke. Mesić je ne samo bio voljan svjedočiti protiv Miloševića i Tuđmana kako bi „razotkrio njihov dogovor o etničkoj podjeli Bosne i Hercegovine u srpske i hrvatske sfere“, nego se odrekao hrvatskih pretenzija na „Bosnu“, ohrabrivao hrvatske Srbe da se vrate s punim manjinskim pravima, surađivao s MKSJ-om te osudio demonstracije kojima se protestiralo protiv osude Tihomira Blaškića, koji je proglašen krivim za „etničko čišćenje Muslimana u Lašvanskoj dolini…“ u izvedbi Tuđmanove vizije „Velike Hrvatske“. Mesić je tako okončao izolaciju Hrvatske i ugodio srpskim vođama poput Milorada Pupovca. Jedine snage koje su se suprotstavile njemu i MKSJ-u bile su one „združene s etničkim šovinizmom“.

Slična tumačenja događaja naišla su na široku potporu na Zapadu i među nekim intelektualcima i političarima u Hrvatskoj, no njih nisu dijelili sami Hrvati, od kojih je većina očigledno MKSJ 2000. godine promatrala sumnjičavo. Takva su tumačenja isto tako netočna i ne slažu se s dokumentarnim zapisima. Tuđman je već 1991. godine obećao hrvatskim Srbima puna građanska prava, što je bio preduvjet za priznanje EU-a, a njegova je vlada opsežno surađivala s MKSJ. Mesić nije bio idealist lijevog krila; prije 1994. on je bio jedan od najmoćnijih ljudi u Tuđmanovoj vlasti i pomogao je formulirati i provesti politiku u Bosni i Hercegovini. Još značajnije, oporbena je koalicija odnijela „nadmoćnu pobjedu“ na izborima koji su održani dok je HDZ navodno imao potpunu kontrolu nad Hrvatskom. Zaista, većina izbornih neregularnosti koje su promatrači OESS-a utvrdili 1997. još su vrijedile 2000. godine, što je anomalija koja bi sugerirala da je HDZ imao nešto drugo od potpune, „autoritarne“ kontrole. U stvarnosti, dok su „vladini“ mediji bili skloni HDZ-u, bilo je također i snažnih oporbenih medija koji su redovito počinjali zlobne napade na Tuđmana, HDZ i hrvatsku Vladu tijekom 90-ih godina. Stoga se čini kako je tvrdnja da je Hrvatska bila „autoritarno“ društvo upleteno u agresiju protiv njezina bosanskog susjeda pretjerana, napose s obzirom na krhku prirodu dokaza koji se navode da bi se pokazalo kako je Tuđman kovao zavjeru s Miloševićem da bi teritorijalno razdijelio Bosnu i Hercegovinu, s obzirom na odbacivanje većine optužbi protiv Blaškića pred Prizivnim vijećem MKSJ-a, hrvatski vojni savez sa Sarajevom 1992. i njezinu planiranu federaciju i vojnu suradnju s Bosnom i Hercegovinom 1994. i 1995. godine. U stvarnosti, hrvatska se „reformistička“ vlada ubrzo našla u sukobu s MKSJ-om, organizacije poput Freedom House nikad Hrvatsku nisu klasificirale kao autoritarnu državu usporedivu sa Srbijom ili Bjelorusijom tijekom 90-ih, a kritike hrvatskoga izbornog procesa mogle bi se isto tako lako uputiti i onima u Teksasu i Ohiju.

Stoga ponešto iznenađuje da literatura na engleskom jeziku tretira „prijelaz“ s autoritarne na demokratsku vladavinu u Hrvatskoj kao nešto što se dogodilo 2000., a ne 1990. godine, osim ako se nema na umu da je za one na ljevici, u liberalnom centru ili na slobodno-tržišnoj desnici nacionalizam po aksiomu autoritaran koliko i komunizam ili fašizam, jer njegova zaštita „nacionalnih“ interesa isto tako smeta njihovu političkome, socijalnome i gospodarskom programu rada. U onoj mjeri u kojoj znanstvenici na Zapadu prihvaćaju tu pretpostavku, oni nisu ništa pouzdaniji nego komunistički ili iseljenički pisci koji polaze od drugih, suprotnih pretpostavki. Zaista, poput komunističkih i iseljeničkih izvora, oni isto tako pokazuju deformacije tipične za literaturu iz razdoblja Hladnoga rata. Tako se i primarnim izvorima koji su na raspolaganju i sekundarnoj literaturi temeljenoj na tim izvorima mora pristupati oprezno, tim više što mnogo toga nisu napisali „profesionalni povjesničari“ koji pišu „normalnu“ povijest (da posudimo pridjev od Thomasa Kuhna), nego šarolika ekipa pisaca koji se žure dospjeti u tisak prije nego što prigoda za to nestane i prije nego što države sljednice Jugoslavije postanu „normalne“ države, a ne ostaju više ratne zone.

Čak i oni koji su nastojali biti „profesionalni“ i objektivni, bili su skloni ponavljati pristranosti usađene u literaturi i nehotice ponavljane stereotipe, mitove i legende što se tiče Jugoslavije i njezinih država sljednica. Oslanjanje na službene jugoslavenske izvore i izvješća njezinih medija naveli su Waynea Vucinicha, tadašnjeg profesora na Stanfordu i mentora mnogih povjesničara o Jugoslaviji, na zaključak da su tijekom 60-ih godina Hrvati i Slovenci djelovali nerazumno i da su Albanci otežavali život Srba na Kosmetu (Kosovu i Metohiji). To su tumačenja kojima su poslije bili skloni i srpski glasnogovornici i glasnogovornici JNA koji su ih ponavljali da bi opravdali korištenje vojne sile protiv sva tri naroda. Vucinicheva baza podataka bila je opsežna i sezala od dokumenata s partijskih kongresa do novinskih članaka i sekundarnih izvora, no on se obično uvelike oslanjao na komunističke glasnogovornike (npr. Josipa Broza Tita i Edvarda Kardelja) te srpske izvore (npr. Dobricu Ćosića i Jovana Marjanovića), a njegovi su eseji odražavali njihovu perspektivu. Kad znanstvenici konzultiraju samo nekoliko izvora, pretpostavljajući da su informacije u njima točne, a analiza nepristrana, ili kad stavljaju neprimjereni naglasak na određeni tekst ili događaj, iskrivljenja koja se pojavljaju kao rezultat toga čak su i veća i gotovo da jamče pogrešnu analizu. Na primjer, Darya Pushkina, koja se služila djelom Broken Bonds (Prekinute spone) Lenarda Cohena, nekim izvješćima UN-a i dvama novinskim člancima, zaključila je da je Tuđman zapravo „razvio“ praksu etničkog čišćenja kao „političko rješenje“ kako bi Hrvatsku oslobodio od njezinih Srba, čak i ako su Hrvati, a ne Srbi, bili protjerivani iz svojih domova 1991. i 1992. godine.

Čak i tako oskudna baza izvora, naivno korištenje primarnih izvora i problematična priroda mnogih sekundarnih i primarnih izvora, napose medija, po sebi ne objašnjava zašto su promatrači i znanstvenici bili tako spremni vjerovati glasinama, naklapanjima i propagandi kao da su stvarnost. Literatura o ratovima koji su uništili države sljednice Jugoslavije bila je isto tako nošena krizama i orijentirana prema određenim problemima, što je gotovo onemogućilo objektivnu procjenu. Povrh toga, politička kultura koja je Muslimane prikazivala kao žrtve navela je promatrače na to da u isti koš stave Tuđmana sa Slobodanom Miloševićem i da ga razlikuju od vođe Muslimana, Alije Izetbegovića, kao i da obje, i srpsku i hrvatsku vlast, smatraju u biti autoritarnom, unatoč empiričkim dokazima da je suprotno što se tiče potpuno različite prirode političkih sustava u Hrvatskoj i Srbiji. Zapravo, premda su Hrvati također bili žrtve agresija JNA i srpskih snaga, put najmanjeg otpora intelektualno i politički bio je da se kleveću i Hrvati i Srbi, a da se poistovjećuje s Muslimanima.

Dakle, iako su i Hrvatska i Bosna i Hercegovina bile države sljednice bivše Jugoslavije te iako je i jednu i drugu napala Jugoslavenska narodna armija (JNA) i iako su obje zemlje neprijateljske snage velikim dijelom okupirale u početku 90-ih godina, postoji tendencija da se Tuđmanovu Hrvatsku smatra i žrtvom i agresorom i da se odbaci njezin „takozvani Domovinski rat“ kao u biti mitski. Postoji i srodna tendencija da se Bosnu i Hercegovinu smatra čistom žrtvom, čiji su se muslimanski građani, uz pomoć onih Hrvata i Srba koji su izbjegavali etnički nacionalizam u korist domoljublja, borili u obrambenom ratu narodnog oslobođenja. Tako u svojoj studiji o „srpskom projektu“ za prigrabljivanje najvećeg dijela bivše Jugoslavije James Gow argumentira da, dok su Hrvati pozdravljali napade na njihove gradove kako bi primijenili svoju „strategiju žrtve“, samo su „Bosanci bili žrtve u dobroj vjeri“. Ali Gow isto tako vjeruje da je bosanska vojska, u kojoj su dominirali Muslimani, napadala muslimanske civile kako bi pridobila simpatije u inozemstvu, što je pretpostavka koju bi većina znanstvenika sklonih Bosni i Hercegovini načelno žestoko demantirala. Bilo da je Gow imao pravo ili ne, jasno je da Muslimani nisu bili jednostavno žrtve. Kako je napisao hrvatski povjesničar Davor Marijan, Bosna i Hercegovina služila je kao baza za napade na Hrvatsku i dopustila je neprijateljskim snagama da prijeđu preko njezina teritorija, čime se njezina tvrdnja o neutralnosti u ratu protiv Hrvatske temelji na vrlo slaboj osnovi. Muslimanske su postrojbe isto tako bile uključene u veliko „etničko čišćenje“ Hrvata i postoje uvjerljivi dokazi da su 1993. Alija Izetbegović i drugi muslimanski vođe nastojali izboriti jednu održivu državu u Bosni, prisvajajući teritorij koje su držale postrojbe Hrvatskog vijeća obrane, a zatim protjerujući Hrvate koji su živjeli u tim područjima.

Mnogi bi suvremeni znanstvenici tako protuslovne prikaze odbacili kao i mnoga „suparnička“ ili „osporavana“ kazivanja. No takav je pristup samo poziv na relativiziranje, a ne analitička prosudba. Kako je napomenuo Victor Davis Hanson, „oslanjanje na poststrukturalističku teoriju… imalo je uglavnom poguban učinak i na standarde istraživanja (odbacivanje primarnih izvora, zanimanje za periferne teme, sve veća politizacija i umanjivanje ljudskog djelovanja) i na predstavljanje znanosti (proza opterećena žargonom, izostanak zdravog razuma, preferencija teoretskoga na račun pragmatičnoga)…“ Stoga je upozorio da se ne prihvaćaju „postmoderne teoretske mode“ i da se ne napuštaju „velike tradicije pristupačnoga povijesnog kazivanja temeljenoga na empiričkom istraživanju“, jer teorija „nije lijek za zla filološke pedanterije – ali lijek jest jasna proza, zdrav razum i ocjena da je rat strašno fascinantan za sve nas“.

Hansonov oprez napose se čini prikladnim u slučaju Franje Tuđmana i Hrvatske, čiji se imidž na Zapadu temelji na propagandi iz vremena rata i na optužbama, a ne dokazima i analizi. Najuvjerljiviji je korpus dokaza onaj koji je sastavilo Tužiteljstvo i različiti timovi obrane pred MKSJ-om, no isti znanstvenici koji prihvaćaju postmoderne pretpostavke u vezi s Tuđmanom i njegovom vlasti skloni su smatrati vjerodostojnima samo dokaze tužiteljstva, a ignorirati ili ne prihvatiti dokaze obrane zato što su nepouzdani. Ali MKSJ nije stvoren da bi provodio povijesna istraživanja, nego da bi kazneno gonio ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. On nije stvoren da procesuira zločine protiv mira, očito kako bi se izbjeglo da se mora raspravljati o uzrocima sukoba u Jugoslaviji. K tome, priroda pravnog dokaza per se ne dopušta nepristranu potragu za istinom sudaca koji su zainteresirani za „zadovoljavanje“ zahtjeva suprotstavljenih strana i za uspostavljanje vjerojatnosti krivnje. Čak i bivša glavna tužiteljica Suda, Carla del Ponte, priznala je da sudovi za ratne zločine „ne mogu utvrditi svu istinu i sve činjenice“. Del Ponte je sama bila meta oštre kritike onih koji nisu bili zadovoljni kaznama koje je izrekao MKSJ, na koje su utjecali različiti čimbenici, uključujući odluku njezina ureda da se pokuša nagoditi s optuženicima ako priznaju krivnju, što rezultira ublažavanjem kazne, te slobodu koja je dana sucima pri izricanju kazne.

Dokaz izveden pred Sudom valorizira niz sudskih vijeća i filtrira se preko žalbenog vijeća, no pravila postupka utvrđuju suci i ona obično, čini se, daju prednost tužiteljstvu. Većina se dokaza sastoji od izvješća promatrača EU-a i UN-a, čija je objektivnost sumnjiva; odabranih odlomaka iz odabranih dokumenata, a ne pomne analize dokumenata; i svjedočanstava optuženih, njihovih navodnih „žrtava“ i mišljenja „stručnjaka“, od kojih svi proturječe svima. Ni optužba niti obrana ne mogu provesti četiri ili pet godina usredotočujući se na dani aspekt rata i prolazeći kroz neku vrstu „iterativnog“ procesa koji je bitan za pisanje dobre povijesti, i ni optužba niti obrana nije zainteresirana za nastojanje da razumije poziciju svog protivnika na isti način kako povjesničari nastoje shvatiti prošlost. Drugim riječima, MKSJ nije institucija za povijesna istraživanja čiji su članovi zainteresirani za razumijevanje i analiziranje prošlosti. To je pravna institucija u kojoj i tužiteljstvo i obrana nastoje uvjeriti suce da oni posjeduju „istinu“ kako je definiraju pravila Suda i gdje je kažnjavanje u najboljem slučaju nedosljedno; dok oni koji su počinili ubojstvo dobivaju zatvorske kazne od osam godina, politički su vođe osuđeni na 25-godišnje zatvorske kazne.

Da tužitelji u MKSJ-u ne pristupaju dokazima na isti način kako to čine povjesničari, jasno je iz njihovih nastojanja da pokažu kako je postojao zajednički zločinački pothvat koji je navodno vodio Tuđman. Iako se mandat MKSJ-a proteže samo na ratne zločine koji su počinjeni nakon 1. siječnja 1991. i ne uključuje istraživanje uzroka ratova, njegovi su tužitelji zapravo proširili optužnice da uključuju nužne okolnosti pokušavajući povezati Tuđmanovu studiju o nacionalizmu u Europi iz 1981. sa stvaranjem Banovine Hrvatske 1939. i pripadnicima hrvatske političke emigracije koji su živjeli u Sjevernoj i Južnoj Americi, Europi i Australiji. Da bi poduprijeli svoju argumentaciju, tužitelji su pozvali vještake poput Roberta Donije, suautora naširoko čitane i vrlo citirane popularne povijesti Bosne i Hercegovine, koja odražava multikulturalno i problematično iščitavanje povijesti te regije. U svom svjedočenju Donia, koji je svjedočio na nizu suđenja i sklon je ponavljati „bošnjačke“ pisce, nastojao je potkrijepiti tvrdnju tužiteljstva da je Franjo Tuđman bio vođa zavjere za stvaranje Velike Hrvatske razaranjem Bosne i Hercegovine, portretirajući tako Tuđmana kao hrvatskog pandana Slobodanu Miloševiću, koji je nastojao stvoriti Veliku Srbiju na ruševinama Jugoslavije. Donia je isto tako povukao paralele između stvaranja Republike Srpske u Bosni i Hercegovini i Hrvatske Zajednice Herceg-Bosne i navodio da je stvaranje Hrvatske Zajednice Herceg-Bosne pokazalo Tuđmanovu namjeru da stvori Veliku Hrvatsku zato što je ona obuhvaćala veliki dio istog teritorija koji je imala Banovina Hrvatska 1939. godine.

U idealnom slučaju Tuđmanu bi se bilo sviđalo pripojiti područja Bosne i Hercegovina koja je on smatrao da su demografski i povijesno hrvatska i strateški i gospodarski važna za Hrvatsku, no nastojao je to učiniti pregovorima, a ne zavjerom za nasilno komadanje susjedne republike. Ali Donia i drugi koji obrazlažu da je on kovao zavjere sa srpskim vođama kako bi raskomadao Bosnu i Hercegovinu ignoriraju razliku između promjena granica ostvarenih pregovorima i onih nasiljem te su skloni unutarnju reorganizaciju Bosne i Hercegovine po nacionalnim crtama smatrati „podjelom“. Odbijanje da se napravi razlika između nasilne promjene s jedne i promjene pregovorima s druge strane otežalo je analizu Tuđmanove politike prema Bosni i Hercegovini, napose s obzirom na to da je Donijevo gledište daleko od toga da je jedinstveno. Michael Sells tvrdio je da su se Hrvati, pod vodstvom Franje Tuđmana, borili u svetom ratu protiv Muslimana Bosne i Hercegovine, a James Gow, koji je poput Donije radio s tužiteljstvom MKSJ-a, vjeruje da je Tuđman nastojao stvoriti Veliku Hrvatsku, baš kao što je Slobodan Milošević pokušavao stvoriti Veliku Srbiju. Novinari poput Eda Vulliamyja nudili su slične argumente, kao što su činili i mnogi drugi za koje je Tuđman bio autoritaran nacionalist koji je pokušao uskrsnuti simbole i politiku hrvatske države iz Drugoga svjetskog rata, Nezavisne Države Hrvatske, i ponovno stvoriti Banovinu Hrvatsku iz 1939. godine. Tako postoji neka vrsta konsenzusa u literaturi da je hrvatski i srpski „šovinistički nacionalizam“ uzrokovao ratove za jugoslavensko naslijeđe i da su masovna protjerivanja i bijeg civila koji su ih pratili bili rezultat racionalnih politika koje su odabrali i koje su provodili srpski i hrvatski, ali ne i muslimanski vođe. Uz rijetke iznimke većina autora sada pretpostavlja da je Tuđman bio autoritaran nacionalist i smatraju kako su i sukob u Bosni i Hercegovini i rat u Hrvatskoj događaji priređeni da bi se ostvarili ti ciljevi.

No zašto bi se taj konsenzus trebalo prihvatiti kao jedino održivo objašnjenje za događaje u Jugoslaviji nakon 1989. godine, napose s obzirom na to da postmodernistički znanstvenici ustraju kako je svaki prikaz jednostavno drugo „kazivanje“ i s obzirom na to da čak i standardna djela pokazuju utjecaj izvora koje je autor rabio i vremena u kojima je živio? Bilo da je „sve znanje društveno locirano“ ili ne i bilo da „naši konceptualni i teoretski izbori uvijek odražavaju naše porijeklo, obrazovanje, izbore discipline, pa čak i naše osobnosti“ ili ne, nema sumnje da povijesti odražavaju razdoblje u kojima su napisane i preferencije njihovih autora. Na primjer, sažeta studija Dennisona Rusinowa o Jugoslaviji između 1948. i 1974. postala je standardno djelo na tom području, no ono jasno odražava autorovu simpatiju za jugoslavensku ideju, „treći put“ komunističke Jugoslavije i standardne geopolitičke koncepte 70-ih godina. Rusinow je ujedinjenje 1918. godine smatrao „gotovo potpunim ispunjenjem“ zajedničkog „sna“ o južnoslavenskoj državi, iako su njezini narodi „imali malo toga zajedničkoga osim težnje za jedinstvom i sličnosti jezika, mitova o povijesnom porijeklu i stoljeća tuđinske vladavine“. Stoljećima, tvrdio je on, Jugoslaveni su živjeli „na dvama različitim kontinentima“: Hrvati, Slovenci, Mađari, Nijemci i neki Srbi u Habsburškom Carstvu, „europskoj sili i istaknutom centru europske kulture“; Muslimani, Makedonci, Albanci, većina Srba i neki Hrvati u Otomanskom Carstvu, „azijatskoj despociji s potpuno drukčijim naslijeđem“. Oni su svi živjeli u „trajno prijepornoj graničnoj zoni: između Istočnoga i Zapadnoga Rimskog Carstva, između katoličkoga i pravoslavnog kršćanstva, između kršćanske Europe i islamske Azije, između germanskog Drang nach Osten i panslavenskog prodora prema toplim morima, između istočnoeuropskog boljševizma i zapadnoeuropske buržoaske demokracije ili fašizma“.

Za one koji zagovaraju multikulturalno iščitavanje jugoslavenske povijesti takav je prikaz gotovo hereza i nije teško zamisliti kako bi oni koji odbijaju tezu o pradavnim mržnjama kao uzroku jugoslavenskih problema reagirali na Rusinowljev komentar: „Kako je sam Tito jednom rekao: ‘Povjesničari su zabilježili katastrofalnu činjenicu da ni jedna od 50 generacija na našemu teritoriju nije bila pošteđena ratnih razaranja i teških gubitaka.’“ Ipak, za Rusinowa upravo su ta „različita iskustva“ „ostavila duboki trag na kulturu i etos južnih Slavena“. Oni koji su živjeli „najdulje pod bizantskim i turskim utjecajem i vlašću“, zaključio je on, „naslijedili su grčko pravoslavlje ili islamsku tradiciju“ koja je „nedvojbeno balkanska“, a „njihova braća na sjeveru i zapadu, koja su kršćanstvo primila iz Rima, a vlast iz Beča, Budimpešte ili Venecije, pripadala su katoličkoj srednjoj ili mediteranskoj Europi“. Zato, dodao je kao ilustraciju, duhovita je napomena kako „je sâm način života Srbina i Hrvata namjerno provociranje jednoga od drugoga“. Jugoslavija, onda, nije bila ništa više nego „Velika Srbija, sa srpskim kraljem, sa srpskim glavnim gradom (i) srpskim premijerima kroz razdoblje između dva rata… te srpskom dominacijom u oficirskom zboru i birokraciji“ i sve su njezine stranke bile „etničke stranke“, osim KPJ, čije je vođe Rusinow smatrao hrabrim moreplovcima koji su Jugoslavene poveli na „nevjerojatno putovanje istraživanja, kritičkog razmišljanja i institucionalne inovacije“. Za njega, Partija je bila izvor „nevjerojatnog cvjetanja kritike, teorije i eksperimentiranja“, a Tito je bio više od „neintelektualnog konačnog arbitra i konačnog donositelja odluka“; on je bio „voljen, poštovan ‘Stari’ koji je ulijevao strah, a pripadao je neobičnoj, čvrsto povezanoj obitelji bivših zavjerenika i drugova po oružju“. Možda se sve to činilo istinitim kad je Rusinow pisao 70-ih godina, no to je prestalo biti istinito nakon smrti Staroga. Dok su zagovaratelji multikulturalizma bajali povijesne snove o Jugoslaviji koja je postojala samo kao idealna konstrukcija u njihovim knjigama i člancima, većina Titove djece odriče se njega i drugih članova njegove čvrsto povezane obitelji koja je evidentirana za odvajanje i razvod.“

Zvonimir Despot (Večernji list)

Pošalji dalje:

22 komentara “Tita kuju u zvijezde, a Tuđmana mrze

  1. Souron (Uredi)

    našo se pravi za pisat “istinu” o tuđmanu, klero-nacionalna, kvazi naučnička spodoba nultoga kredibiliteta kao zvonimir despot.

    Sviđa mi se / ne sviđa: Thumb up 0 Thumb down 0
  2. nilo (Uredi)

    čujte ljudi, i Tito i Tuđman su dio naše hrvatske povijesti, ma kakva ona bila!
    I mislim, da nitko nema pravo “iskrivljavati” tu povijest! Prihvatimo ju i pokušajmo učiniti najbolje za naš narod!
    A budite sigurni, de će i naša djeca imati velikih problema shvatiti naše sadašnje činove.
    Stoga ne kudite ono, što niste doživjeli i preživjeli.
    Najlakše je kritizirati!

    Sviđa mi se / ne sviđa: Thumb up 0 Thumb down 0
  3. cipal (Uredi)

    Souron, tvoja reakcija na nečije mišljenje da nekoga okarakteriziraš “klero-nacionalna, kvazi naučnička spodoba” je vrhunac tvoje inteligenicije i argumentacije ili možeš bolje?
    Ako je to ipak najbolje, onda bi ti trebala pomoć. Pomoć stručnjaka.

    Sviđa mi se / ne sviđa: Thumb up 0 Thumb down 0
    1. Souron (Uredi)

      Nisam ja njega tako okarakterizirao zbog jednoga mišljenja već mi je mpoznat njegov cijeli opus i na osnovu toga sam ga okarakterizirao kako jesam. A što, tvoj vrhunac argumentacije i inteligencije je davati savjete nekomu zbog njegova mišljenja da mu treba stručna pomoć. To ti je dokaz velike inteligencije i svijesti.
      Koliko ja znan mi danas živimo u demokratskom i slobodnom okružju i svak ima pravo na svoje mišljenje bez da mu zbog njega treba stručna pomoć.

      Sviđa mi se / ne sviđa: Thumb up 0 Thumb down 0
  4. Vinko Prizmić Mediaveli (Uredi)

    Dosta dugo sam živio pod Titom, a Tuđmanovu sam Hrvatsku pomagao rječju i djelom, onoliko koliko sam mogao, u okviru svojih skromnih mogućnosti. Odgojen u partizanskoj obitelji, Hrvat sam “postao” davne 1962. u JNA. Ponosan sam na svoje partizanske prednike i na vlastito hrvatstvo. Ali o vođama ta dva režima pod (ili s kojima) sam živio imam i neka svoja mišljenja s kojima se “ne slažem”, pa će mi trebati “vremenska distanca” prije nego ih počmem hagiografirati ili sotonizirati. Pomirimo se s tim da smo ih obojicu sami birali (ili “birali”) i da iz te kože ne možemo. A podsjetimo se i na “inconvenient truth”: Svaki narod ima vođe koje zaslužuje, odnosno izabere, odnosno dozvoli da budu izabrani.

    Sviđa mi se / ne sviđa: Thumb up 0 Thumb down 0
  5. cipal (Uredi)

    Sauron, ti nisi iznio svoje mišljenje. Ti si u nedostatku istog rekao za autora da je klero-nacionalna, kvazi naučnička spodoba. To nije demokratska retorika. Nisam rekao da ti treba pomoć lječnika. Škola retorike je također stručna.
    Pretpostavljam da je tvoje mišljenje kako je jednonogi diktator pozitivna ličnost.
    Vinko Prizmić, tko je i kada birao Tita? Kad su bili izbori i jel bilo protukandidata?

    Sviđa mi se / ne sviđa: Thumb up 0 Thumb down 0
    1. Souron (Uredi)

      To što sam ja za njega napisa je moje mišljenje o autoru i ti mi nisi potreban da mi objašnjavaš što ja mislim. Nema tu ništa nedostatnoga. Demokratska retorika je kad ja izenesem svoje mišljenje i ne spriječavam druge da iznose svoje. Ti puno toga pretpostavljaš i djeliš lekcije, sve to je ali bazirano na ne poznavanju materije o kojo govoriš.

      Sviđa mi se / ne sviđa: Thumb up 0 Thumb down 0
  6. Mediaveli (Uredi)

    Ciple, nadam se da se nećeš naljutit ako te demokratski ispravim: nazalost (bar što se mene tiče), na prvim poslijeratnim izborima koji su bili koliko-toliko slobodni, Tito je izabran ogromnom većinom. To je u tom trenutku bilo “ne” velikosrpskoj Kraljevini Jugoslaviji. Što se kasnije događalo neću ponavljat. Čisto onako usput sjećam se jedne australske ne-anglosaksonske izreke: “Ako nađeš dobrog Engleza, ubij ga da se ne pokvari.” Ovo bi se moglo primjenit i na komuniste i još mnoge “idealiste” svih boja. Naravno, samo virtualno.

    Sviđa mi se / ne sviđa: Thumb up 0 Thumb down 0
  7. cipal (Uredi)

    Mediaveli, moram ti replicirati. Naime, Iran, Irak, Kina i slične “demokracije” imaju izbore.
    To nisu demokratski izbori, u pravom smislu.
    S druge strane, Tuđman je izabran na prvim pravim demokratskim izborima u RH.

    Sviđa mi se / ne sviđa: Thumb up 0 Thumb down 0
  8. cipal (Uredi)

    Sourone, demokracija je puno više od toga što ti misliš. Mislim da je to za tebe presloženo za razumit. Tebi bi se i ameba mogla učiniti presloženom

    Sviđa mi se / ne sviđa: Thumb up 0 Thumb down 0
  9. Mojmir Jovanovic (Uredi)

    Samo cu vas na kratko prekinuti,a onda se mozete vratit svakidasnjim pokusajima svadje i sitnim despetima.Mene osobno vise interesira kad neko izadje sa nekom dobrom idejom,pa i akcijom,ili savjetom,prijedlogom kako nesto danas ucinit boje,a vidim da masa svita voli samo dilit pecete i vracat se stalno u povijest.

    Prekinut cu vas, jer mi je zal sto mi je poginu prijatelj Denis Seretinek,nas korculanin,susid,pomorac,sin,muz,otac.Znali smo se priko 40 godina i bezbroj malih lipih zgoda prozivili.Zal mi je sto nisam nasa niti jednu ric o toj tragediji,na ova dva tabluna,na nase stranice.Sokirala me vijest i nema sanse da napisem nesto lipo ili ispravno.Samo mogu rec da mi je strasno zal i da ce mi uvik falit.

    A sad se morete nastaviti svadjat i dilit pecete( i cak i onda kad neko nekoga pohvali se ode moze capat minus),jer vjerovatno je uvik lakse biti zal,nego se potrudit za podilit malo topline.

    Sviđa mi se / ne sviđa: Thumb up 0 Thumb down 0
  10. HarveyDent (Uredi)

    Osobno držim da je Franjo jako kompleksna ličnost i iako mi za života nije bio mio, sa današnje distance ga ocjenjujem (za mene) kao pozitivnu ličnost.
    Tu bi se osvrnuo na raspravu o demokraciji.
    Demokracija nema veze sa slobodom mišljenja. Sloboda mišljenja ima veze sa ljudskim poslanjem na Zemlji i ne sa političkim sistemom a posebno tako pokvarenim i podmuklim kao što jer demokracija.
    Politički sistem općenito a posebno demokracija je izum elite, nazovimo ih plutokracija, koja je dana stoci, živini, ovcama, stadu…..ja ih zovem radi geografske pripadnosti White trash (jud. Goyim) da osigura iluziju slobode i upravljanja. To ima smisla eventualno i isključivo na lokalnoj mikro razini sve iznad je samo politikanstvo.
    Poznati australski slikar, pisac dječjih priča i navodno pedofil i sotonist Lindsay Norman je jednom zgodom rekao; Stoka (eng. sheeple, tu je mislio na nas) nije svjesna da svako političko rješenje nekoga problema taj isti problem dodatno KOMPLICIRA.
    Da bi zaista vidjeli da to u praksi funkcionira, pitanje za vas;
    KOJI JE PROBLEM POLITIKA IKADA RIJEŠILA?!!!!
    Zar vam nije dosta stalno slušati;
    RESTRUKTUIRANJE
    MODERNIZACIJA
    SANACIJA
    NOVA POLITIKA
    TREĆI PUT
    Pa kad će višr to restruktuiranje i sanacije biti uspješno riješene. Na ovaj način nikada.
    Politika BILO KOJE države na svijetu je uvijek ista barem u 95% bezobzira koja je stranka na vlasti;
    SAD; Bush-Obama ima li razlike?
    UK; Laburisti-Torijevci; imal li razlike?
    Njemačka; CDU-SPD; ima li razlike
    .
    .
    .
    .
    Jednostavno je preočito da je sistem pogrešan i da praktično vlada jedna plutokracija sastavljena od bivše aristokracije iza zastora i inauguriranih sluga (hint;pogled u Salzburg) ove ili one političke stranke…..
    U konačnoj fazi; svi se zalažete za demokraciju a ja kažem; NE MOŽE GLAS INFORMIRANE OSOBE KOJA PROMIŠLJA BITI JEDNAKOVRIJEDAN GLASU NEINFORMIRANOGA IDIOTEKA!!!! Opće pravo glasa je prevara stoljeća i sve dok društvo (mislim na cijeli svijet) ne bude temeljilo na principu meritokracije očekujete patnje, ekonomske krize, gladnu djecu koja umiru u vremenu obilja, zaglupljene zombije, stalne ratove, huškanje naroda i rasa na druge narode i rase, uništavanje okoliša……..

    Sviđa mi se / ne sviđa: Thumb up 0 Thumb down 0
    1. Souron (Uredi)

      Nekoliko pitanja za tebe: ko će bit taj koji će odlučivat ko će imat pravo glasa a ko ne i ako će imat pravo glasa ko će odlučit koliko će njegovo pravo imat vrijednosti i ko će izabrat toga koji će odlučivat o tomu?

      Što se mene tiče riješenje je u još višem stupnju demokracije i slobode a ne u ograničavanju demokracije u obliku meritokracije.

      Sviđa mi se / ne sviđa: Thumb up 0 Thumb down 0
      1. HarveyDent (Uredi)

        Sauron…..ja sam znam da je to (s obzirom na stanje svijesti čovječanstava) dobrim dijelom utopija, ali molim te dopusti mi da sanjam bolje sutra. Odgovor na tvoje pitanje je; najbolji, najpametniji, najmoralniji odnosno najsposobniji ljudi koje je jedna zajednica dala. Pri tomu zajednica mogu činiti stanovnici grada ili regije ili države ili u konačnici kontinenta pa i cijeloga svijeta. Evo primjer; Korčula. Što kad bi recimo 20 najsposobnijih ljudi biralo između sebe “kralja” na recimo godinu dana ili dvije. Znači samo tih 20 bi imalo pravo glasa. E, sad tu se javljaju problemi kako objektivno ocijeniti osobe i kako doći do tih 20. Zasigurno ne laganjem i govorenjem gluposti u predizbornim kampanjama. Zasigurno ne pogodovanjem članovima užih i širih obitelji. Upravo je privrženost obitelji kao temelju našega društva (poslušajte svećenstvo i političku elitu), po meni jedan od glavnih poluga porobljavanja najranjivijih slojeva društva, koja su na taj način zacementirana u kaljuži siromaštva, neznanja i bezperspektivnosti. Jer zašto bi djeca bogatijih imala pravo na recimo fakultetsko obrazovanje a siromašni ne??? U slučaju da je siromah sposobniji, pametniji, moralniji (to bi se ocjenjivalo prateći razvoj svake individue od najranijih dana) on mora imati pravo na fakultet, jer će on pri povratku sa školovanja ući u kvotu onih 20 koja na etički način vode grad, regiju ili državu. Privilegiranje pripadnika vlastite obitelji je temelj neravnopravnosti društva i omoguća vladavinu mediokriteta.
        Meritokracija je vladavina najsposobnijih ali najsposobnijih u dobru a ne u kriminalnim makinacijama, laganju i bezobzirnom varanju birača. Političari su sebi dodijelili imunitet od progona. Ništa čudno; sjetite se nekih stranaka na zadnjim parlamentarnim izborima i zaklinjanje u ZERP i obećanje da neće popustiti pod nikakvu cijenu. SAMO JEDAN TJEDAN NAKON IZBORA SU PROMJENILI PLOČU!!!!! Svi mi koji smo glasali za njih smo ostali budale. Ja sam se posavjetovao sa odvetnikom glede moguće tužbe radi laganja i prevare, ukratko mi je rekao da političari nisu obavezni govoriti istinu a na koncu konca zato i imaju imunitet.
        Svi koji branite takav sistem ga i zaslužujete, prave budale od vas a vi pljeskate. Prave foke!!!

        Sviđa mi se / ne sviđa: Thumb up 0 Thumb down 0
  11. cipal (Uredi)

    Po meni pravo glasa imaju jedino oni što plaćaju porez. Oni što rade na crno, više ne rade ili nikad nisu radili nemaju pravo glasa na izborima.

    Sviđa mi se / ne sviđa: Thumb up 0 Thumb down 0
  12. Pjd (Uredi)

    Ideologija koja ne prizna da su svi ljudi isti pred Bogom I Zakonom diskreditira samu sebe od pocetka. Demokracija trazi da se aktivnim mjerama skolovanje ucini dostupnim svima pa na taj nacin stvara osnove za jedinu prihvatljivu vrstu meritokracije kola bi pocivala na pokretljivosti unutar socijalnih slojeva. Pritom, najsposobniji bi bili u sluzbi naroda a ne tirani svom narodu. Dale, od meritokracije opet nitsa.

    Sviđa mi se / ne sviđa: Thumb up 0 Thumb down 0
  13. pjd (Uredi)

    Evo me na boljem kompjuteru pa će bit manje gređaka u pisanju.
    Svatko tko si umiplja da je bolji i da mirita više prava od drugih gradjana, ima filozofski i psihički problem. Slabost hrvatske demokracije nije u tome što su Sanader, Kosor ili drugi na vlasti glupi, nego što su vlastohlepni i korumpitani. Fali im postenja a njihovoj vladavini fali transparentnosti.
    Na drugoj strani, gradjani kojima vladari pokušavaju manipulirati, nisu glupi ali im fali volje ili hrabrosti da se uključe u proces kontrole vlasti.
    Demokracija nije idealno stanje države nego je demokracija process kojim se nastoji svakom gradjaninu omogućiti da učestvuje u stvaranju najbolje moguće države (ili grada, općine).
    Meritokracija bi bila kao fašizam u kojem grupa na vlasti zaglupljuje mase da bi ih koristila za svoje uske interese.
    Šarmu meritokracije ljudi lako podlegnu kada se umore od demokracije i kada izgube iluzije. Nije za osudu, ali iziskuje pojašnjenje.

    Sviđa mi se / ne sviđa: Thumb up 0 Thumb down 0
  14. grgur (Uredi)

    Koga briga i za jednog i drugog. Na jednu dobru odluku imali su najmanje deset loših. Imali su dobar start, ali to je ujedno i jedino pozitivno kod obojice.

    Meni su danas važnije neke druge teme. Npr. organizirani kriminal kojeg bi se posramili i susidi Talijani.

    Sviđa mi se / ne sviđa: Thumb up 0 Thumb down 0
  15. cipal (Uredi)

    Ljudi, kako možete trpat Tuđmana u isti koš sa Titom.
    Tito je masakrirao 100ak tisuća zarobljenika i bio sluga staljinova.
    Tuđman je vodio osamostaljenje i oslobođenje Hrvatske.
    malo je sličnosti

    Sviđa mi se / ne sviđa: Thumb up 0 Thumb down 0

Komentari su zatvoreni.