Vaši èlanci: Katamaran za državnog tajnika

Active ImageOvdje sve poèinje, traje i završava s brodovima: kad trebaš doæi na svijet mamu ti odnese brod u dubrovaèku bolnicu, iskustvo koje ovisno o stanju rodilje može biti i vrlo traumatièno; poslije …

Active ImageOTOÈANSKI DNEVNICI 

Katamaran za državnog tajnika Ovdje sve poèinje, traje i završava s brodovima : kad trebaš doæi na svijet mamu ti odnese brod u dubrovaèku bolnicu, iskustvo koje ovisno o stanju rodilje može biti i vrlo traumatièno; poslije s brodovima kreneš  na uèenièke ekskurzije, na nogometne derbije, koncerte, studij, poðeš jednostavno u Svijet; ako Crnu damu doèekaš pod nekim drugim nebom, brod te donese doma.

Najèešæe. Iako nas je sve manje na otoku, groblja se šire. Sve manje mislim na brodove, jedva da ih doèekujem, ispraæam, sve manje su mi važni. S nelagodom prisjeæam se dana kad je budilica zvrljila malo iza tri: neèovjeèno rano probuðena skupljam u kupaonici èetku za zube, tekuæi sapun, ruènik, sve što sam prethodne veèeri zaboravila, još nešto ?, je li mi pasoš u torbi ?, gdje mi je kišobran?, glavinjam kroz kuæu, niza skaline, niz Brdo, kotaèi moga kovèega bezobrazno glasno stružu budeæi sretnike iza zatvorenih škura, hitam do  autobusne stanice, vozaè je razdražljiv, sanjiv i  neljubazan, neka kufer unesem sa sobom!, stenjemo kroz  vjetrovitu, crnu noæ prema dugom kraju otoka, u svakom selu pridruži nam se pokoji noæni putnik …

U velaluškom katamaranu otpijam dugo kratki espresso, dugo sve do Hvara, ako se u Hvaru ukrca koji znanac, još jedanput otpijam dugo kratki espresso, pogledavam na sat, sviæe, hoæu li uhvatiti vlak, autobus, avion ? Dva dana jahanja draga!?, ponekad  i tri, s usputnim noæenjem za koje sam u  splitskom ljepotanu osamdesetih plaæala 120 usadolara, jer katamaran nije ni isplovio,  jer bilo je nevrijeme, šilokada i valovi do neba; zar nema nekog èovjeènijeg doba i broda? pitali su se godinama znanci širom Europe i Lijepe naše, zar ne možete putovati kao ljudi? zar nema broda direktno iz Korèule i do Korèule, ima ali ne danas, kako?, pa nije Korèula na kraju Svijeta! Bila je. Grad i otok na kraju Svijeta.

Ne samo godinama, nego desetljeæima, stoljeæima. Jahali smo noæima, jutrima, danima, do škola, sveuèilišta, metropola, bol nica, kroz bure i nevere, stizali smo satrveni  na cilj, pospani, kasnili smo  na sastanke, na predavanja, na posao, brodovi za dalje nisu nas mogli èekati, ili uopæe ne bi došli … 

Onda se u godinama našeg sveopæeg  rasvanuæa netko sjetio i nas na otoèanskom kraju Svijeta . Nije to bio državni brodar, koji je vazda zbrajao gubitke na postojeæim linijama s otocima. Apstraktni netko iz državne politike sjetio se možda sebe, rekli su da je neki esdepeovac što mi nije bilo teško prihvatiti, jer držala sam ih dalekovidnijima, paèe i socijalno osjetljivijima. Taj se Apstraktni, svejedno koje je “vjeroispovijesti”, dakle založio i po prvi put otkad znam za sebe dobili smo brzu katamaransku vezu sa Splitom.  Pošla sam na sveèanost u prigodi uspostavljanja linije.

Mali ali u mojim oèima i osjeæajima golemi katamaran privatnog brodara snatrio je èekajuæi nas na rivi. Smjesta sam mu oprostila sve moguæe manjkavosti ( malenost, nije imao kavanu, zabranom izlaska na palubu tijekom vožnje odvojio me od zraka, vjetra i mirisa s mora zazivljuæi osjeæaj klaustrofobije ….) Pošla sam i na probnu vožnju.

Koja raskoš! koje uživanje, podigli smo se visoko i, reklo bi jedno drago dijete, pièili  pretko glatke morske površine brzo, brže, najbrže, samo dva sata ! Po povratku  smo se privezali na korèulansku rivu.  Zadovoljni, ako ne i  više. Èinilo nam se da smo napravili golem korak naprijed, možda najveæi u posljednjih sto godina.Zbogom buðenju u tri iza ponoæi, zbogom jutarnjim mraènim vožnjama do Vele Luke, živèanim cupkanjima na izlazu iz broda gdje smo se naguravali dvadesetak minuta prije dolaska u splitsku luku : hoæete li me molim vas pustiti, pobjeæi æe mi autobus ?, i njemu æe pobjeæi !, golemog ispred sebe nikako ne mogu preskoèiti, zbogom svemu što nije za ljude !, zbogom  istraæenom vremenu … Tako smo putovali sve do promjene vlasti.

No, kad su – kako bi rekao otoèanski pjesnik – nove guzice sjele na katride, jednoga tako lijepoga jutra, naš je katamaran morao svrnuti u Prigradicu. Bio je ponedjeljak i studentica koja je u 9 morala biti na fakultetu, uzvrpoljila se, kamo ovaj ide ?, što èini?, manijakalno se prihvatila telefoniranja,majka joj se u Korèuli uzradovala, jesi li veæ u Splitu dušo?, nisam mama!, kasnimo, vrti se ispred Prigradice, ne znam što æu uèiniti …

Da je kojim sluèajem moja studentica iz Vele Luke i Blata,veæ u sedam i pol bila bi u Splitu. Neka drugi put dobro promisli di æe se rodit. I drugi putnici su se uzvrpoljili: kommen wir hier in Hvar an ?, nein!, are we just arriving in Hvar ?, no!, where are we? in Prigradica, warum in Prigradica? wo liegt Prigradica ? zašto u Prigradicu kad se tamo ionako nitko ne ukrcava? zašto kad eventualni putnici iz Blata svako jutro imaju i trajektnu i katamaransku vezu sa Splitom? ljeti i više njih? zašto kad Prigradica produžuje naše putovanje za pola ure, možebit i dulje?, onda još pristajanje u Hvaru, a mogli bi se zaletit i do Visa?!, tvoj strah je bezrazložan jer Vis nema nijednog državnog tajnika, a kamoli tajnika mora.

U svojoj revnosti i privržen moru, naš se pak pobrinuo da otoèani što dulje budu uz more i na moru. I trebamo uživati i biti mu zahvalni. Kako velikodušan i pravièan èovjek ! Mislim da s puno žara i mara priprema sljedeæi spektakularni dogaðaj kojim æe Blaæanima uljepšati život: privezivanje korèulanskog katamarana na Zlinjama.

On zna kako se boriti za svoje graðane i biraèe. Prolaze dani i Korèulani putuju u Split preko Prigradice, èekajuæi da njihovi glavari, poglavari, vijeænici i zastupnici postave pitanje tko to sebi uzima za pravo iživljavati se na njihovim biraèima. Posada broda tvrde da im se ne ide u Prigradicu, ali da moraju. Kako to moraju ? zašto moraju? zna se! i to svaki dan.

Èelnici Grada i nadležne institucije šute. Možda bi bilo lijepo poduzesti nešto u ime graðana, ali možda se nije lijepo zamjeriti moænicima i vlastodršcima, jer svaka bitka s njima unaprijed je izgubljena. Zato što su oni na vlasti, a to u našem mentalnom sklopu znaèi da mogu èiniti što ih je volja. 

A možda naši èelnici šute jer jednostavno imaju pametnijega posla nego se boriti za interese svojih biraèa!?, oni ionako ne ovise o tom katamaranu … Kako god bilo, nedavnog petka poðoh iz Splita katamaranom za Korèulu. Preko Prigradice, dakako. I uvjerih se da lažu oni koji tvrde da se tamo nitko ne ukrcava i iskrcava.

Toga se petka uveèer u Prigradici iskrcao državni tajnik mora, šireæi oko sebe gordi fluid moænika. Jamaèno je èuo fanfare, prostrli su mu crveni tepih,a nisu morali jer on ni ne hoda po zemlji, vikali su hura bravo,njihov èovjek koji obeæava. 

A putnici su ga gledali oèima talaca kojima je jasno da ne mogu uteæi èinu terorizma,  možda i oèima ustrpne i mirne ovce.  

Nema druge nego èekati da mirna ovca zableji  ( evo sam poèela !), i da se izazvana nasiljem koje nad njom vrše, ignorancijom i gluhošæu onih koji bi je trebali èuti prometne u neku manje civiliziranu i pitomu beštiju. 

Zašto preko Prigradice? Zna se. 

To što Korèulani ne znaju, sami su krivi. Mislim da ni more ne zna da ima svoga tajnika. Ali tko pita more?! 

Pošalji dalje: