Vaše prièe: Pogled iz suprotnog kuta

Active Image U Stockholmu, osim zimskih dana punih bjeline i sjaja, ima onih punih bezdušnosti i bezbojnosti. Zamislite samo crno-bijelu test sliku tv-aparata, bez ukljuèene antene. Eto, tako. A onda sumrak …

KORÈULANKA U STOCKHOLMU

 

 Active Image 

U Stockholmu, osim zimskih dana punih bjeline i sjaja, ima onih punih bezdušnosti i bezbojnosti. Zamislite samo crno-bijelu test sliku tv-aparata, bez ukljuèene antene. Eto, tako. A onda sumrak koji veæ sve grli oko 2 sata poslije podne. Tisuæe plamenova, s tisuæa svijeæa položenih na grobove, i na sjeveru, kao i na jugu, miluju život i podsjeæaju na sve prelijepo, bez obzira na godišnje doba.

 

Ali znate što, ni predivne, kao veo tanke, prozirne koltrine satkane po mojim prozorima od snježnih pahuljica, ni sve svijeæe u domovima ne mogu protjerati univerzalne samoæe, ne mogu protjerati ni magle, ni astme, sve gripe, ni poreze, zahtjeve, ni oèekivanja – ni  nostalgije.

 

Daj mi još jedan Božiæ moga djetinjstva , daj mi jedan susret u kominu s položenim Badnjakom od lovorike na ognju poèašæenim s bakalarom, zeljem, priklama, i zalivenim s vinom i svim onim što mi blagujemo s naše trpeze. Daj mi da vidim zelenu boju one botilije koja se kotrlja po hrpi krupne soli i mrvi je, daj mi da vidim lice babe i dide i svih barbi i teta, i rojaka. I daj mi da još nekad osjetim istu radost pri primanju, kao kod šake mindela mekiša, bijele naranèe bez kore koja je ostala nakon nadijevanja domaæih kobasica.

 

Daj mi onu mješavinu bure i sunca, kad se s rukama punih rujba igra s balunom od mjehura zaklanog gudina. I daj mi snage svake godine poslušat savjet pokojnog don Iva: svaki Božiæ zamisli jednu žrtvicu – posjetit nekog bolesnog, samog, odbaèenog; odustat od neèega za nekog potrebnijeg, pomirit se s nekim; oprostit nekome… i kad sve to uèinimo, odustati od toga da se o tome nekome samozadovoljno pohvalimo. A ovo zadnje je najteže. Vjerujte mi.

 

Frana Fišer     

    

 

Iz suprotnog kuta  

Active Image

U Korèuli, osim ljetnih dana, punih bjeline glatkog kamena i  vrelog sjaja ljepote, ima i onih punih praznine i  površnosti. Zamislite samo TV-ekran pun krièavih boja reklama i EPP-a, koje puno prièaju a ništa ne govore…..A onda dan, koji se diže puno prije ljudi, koji traje i traje, dan, koji se ne želi preliti u umirujuæu noæ i ohladiti vrelu kožu, ovlažiti suhe nosnice, smiriti grad i odmoriti tijesne ulice i skrivene trgove od dnevne galame.  Samo se nijemi kamen ne tuži, njegova ljepota miluje život i podsjeæa na sve što mu se dogodilo, otkad su ga èvrste, hrapave ruke isklesale i potopile u površinu ulice još prije mnogo stoljeæa.

 

Ali, znate što? Ni ta kamena èipka, koja obrubljuje kitnjaste  renesansne prozore palaèa i kaštela, ni sav sjaj brušenih kapitela, koji podupiru crkveni svod, ni sve svijeæe, koje danas gore u božiænim i novogodišnjim aranžmanima ne mogu protjerati samoæu èovjeka,  izgubljenog u potpuno praznim ulicama zimski uspavanog grada ili u ljetnoj vrevi rijeke poznatih i nepoznatih ljudi, koja se slijeva  prema moru ili se uspinje prema katedrali.

 

 

Ne mogu odagnati želju  biti voljen radi sebe samog ili poštovan kao netko, tko je tom gradu dao svoje najbolje radne godine, svoje najljepše osmjehe u promociji kamene ljepotice, djecu, koja se i u tuðoj zemlji nazivaju Korèulanima, ni zahtjeve ni oèekivanja – pa ni nostalgiju.

 

Daj mi još jedan Božiæ moga djetinjstva, daj mi jedan susret s mojom mamom, koja peèe tortu iz kukuruznog brašna, reže na dvije plohe s koncem i puni s džemom iz UNRRA paketa,u kuhinji  starog, poslijeratnog socijalistièkog stana u neurednom neboderu, kojeg je svojom pojavom osvijetlila  teta Veroèka  Šermazanova, žena toplih baršunastih obrva, s ruskim naglaskom u govoru. Mirisala je na cimet kao sam Božiæ i taj miris još osjeæam u nosnicama. Uvijek je pozvonila veæ u prizemlju, kako bi joj mi, djeca došli u pomoæ. Nosila je darove – knjige, knjige pa opet knjige….. Daj mi vidjeti i nonu , lijepu i toplu staricu, èiji puder takoðer još mirišem, sjeæam se i njegove boje. A vidim i kristalnu pudrijeru, od koje se nije razdvajala èak ni kad je dolazila za Božiæ u posjete u Moj Grad. Nonota bi radije vidjela u njegovoj radionici u ulici Quaranta box ,  gdje je izraðivao  svoje šatulje*……jer je  mirisala na stolarsko ljepilo i svježi furnir. Kakav zamaman miris……ne, to nije bio miris, to je bio ON. S naizgled nespretnim i pomalo debeljuškastim prstima,  punim ostataka  kleja** slagao je drvene kutijice, ukrašene intarzijama s figuricama paunova, lavova , stiliziranih cvijetova karanfila…… Kad su dolazili u posjete s vreæicama punih „505 s crtom“, a zamotanima kao da su u njima najmanje biserne kuglice, bio je to Praznik ljubavi, dobrote, mirisa i djeèje sreæe.

 

Daj mi još jednom osjetiti i ono pravo žensko uzbuðenje, kad smo za naš socijalistièki radnièki stan prvi put  kupili pravo, zidno ogledalo, koje je zamijenilo ono limeno  ulašteno do sjaja, ili uzbuðenje dok sam na balkonu èekala oca, da doðe s posla na svom plavom biciklu bez koènica, blatobrana i svjetla izmeðu visokih kuæa….U ledenoj hladnoæi puhao je iz usta bijeli, topli dah.  Bio je nepogrješivo toèan, po njemu smo mogli navijati sat. Uvijek je to bilo u 14,40. Smiješak pod brkovima i ispod crnog klobuka podignuti pogled na balkon na drugom katu, kao znak, da me vidi, htjela bi vidjeti makar još jednom. A možda bi bilo lijepo opet otvoriti vrata prosjaku, koji je redovito dolazio, bradato i prljavo biæe  tako toplog i tužnog pogleda, da  se djeèje srce rastopilo i svaki put namazalo s mašæu debeo komad kruha mršavoj spodobi. 

 

Nostalgija….Èežnja….Osjeæaji koji nastaju. Oni ne postoje dok se vrijeme kreæe unaprijed.

Nostalgija nije ništa drugo do putovanje u vremenu unatrag, prema svojim poèecima, prema svojim korijenima.

 

Nismo je prepoznale kad smo pratile svoje ljubavi u bijeli svijet, tvoj snježan i (pre)ureðen, moj užaren i površan.

 

Negdje na sjecištu dijagonala izmeðu tvog i mog  kuta gledišta nalazi se toèka, koju možemo zvati djetinjstvo ili možda mladost, tamo se nalazi i onaj trenutak, kad nostalgija   poèinje plesti svoje nevidljive ljepljive mreže, koje baci preko naših srca, kad joj se èini, da vrijeme poène teæi unatrag………

 

Poznam te, Korèulanko u Stockholmu, znam, što misliš i razumijem te. Moji osjeæaji su istovjetni tvojima. Samo da na njih gledam iz suprotnog kuta.

  

(Slika predstavlja dio poklopca kutije u intarziji, t.j. ulaganje malih kockica furnira u veæ pripremljene udubine u rasteru na poklopcu.) 

*   šatulja – kutija, škatula (istarski)      

**  klej – stolarsko ljepilo u ploèama, životinjskog podrijetla, potrebno ga je kuhati prije upotrebe     

Mateja Brnèiæ

                                           

 

Pošalji dalje: