Vaše prièe: Svjetlo u prozoru

Active ImageJednog dana su došli i odveli je. Otok na obzoru ostao je sam. Na njemu nije ostao ni jedan stanovnik više. Došli su motornim èamcem, bijelom pasarom s dvostrukom kabinom i dizel motorom. Po strmoj stazi popeli su se na visoko brdo, gdje je nad morem stražarila velika kuæa obitelji Zanki te ušli u kuhinju…

Vaše prièe: Svjetlo u prozoru 

Active ImageJednog dana su došli i odveli je. 

Otok na obzoru ostao je sam. Na njemu nije ostao ni jedan stanovnik više. 

Došli su motornim èamcem, bijelom pasarom s dvostrukom kabinom i dizel motorom. Po strmoj stazi popeli su se na visoko brdo, gdje je nad morem stražarila velika kuæa obitelji Zanki te ušli u kuhinju. Sjedila je za stolom, kraj prozora izmeðu tranzistora i budilice. Tranzistor je šutio, a sat je tiktakao. 

Sat je tiktakao zadnje komadiæe njihovog neobiènog zajednièkog života. 

Života stare žene i otoka na obzoru. Dok se bijela pasara udaljavala od otoka, teta Jurka gledala je unatrag. Otok je postajao sve više i više otok na obzoru. I teta Jurka postajala je sve više i više otok na obzoru. Svakim metrom plovidbe smanjivali su se jedan drugome. Od jednog do drugog vodila je samo brazda, koju je pramcem u more ukopavala bijela pasara.Brazda se napokon slila s morem, nit se potrgala. 

Svetac je otok, koji bih htio imati samo za sebe, kao što ga je imala teta Jurka. Ne bez nje i bez ribièa iz Komiže, ne bez domaæeg svijeta što potjeèe sa Sveca i povremeno ga posjeæuje, veæ bez svih drugih – bez jahti, ronilaca, bez ikakvih turista, bez posjetitelja. Dopustio bi samo poneki kratak posjet onih koje bi sam pozvao, samo na kratko vrijeme. Upravo to mi je bilo dano za vrijeme trideset godina mog zrelog života. Trideset godina je za mene ležao Svetac sam samcat na puèini, zadnjih dvadeset godina s tetom Jurkom, jedinom stanovnicom, i povremenim posjetima ljudi roðenih na Svecu, koji sada žive drugdje, i komiških ribara; pa još do godine 1990 s razvikanom mornaricom JNA, koja je samozvano pomagala èuvati tu samoæu, prije svega pred strancima, kojima je cijeli Viški arhipelag bio zabranjeno podruèje. 

Kada smo uplovili u „Pavlov bok“, jedino pristanište, bili smo sami s otokom i onima, koji su njegov prirodni dio. Ponajprije kada smo se u donjoj kuæi tete Jurke napili nevjerojatnog jakog vina, a teta Jurka ispržila nam je jaja svojih kokoši. 

Drugih posjetitelja nije bio. Ili su bili rijetki, da se nisu ni osjetili. 

Ali i ja sam uvijek bio samo posjetitelj. Nikada mi nije uspjelo naseliti se na otok, èak ni samo na kratko, zato je Svetac zauvijek ostao neispunjena želja. Još se danas nadam, da æe mi jednom ipak uspjeti. Jednom mora uspjeti. 

„Svetac“ je otok na puèini. S koje god strane ga promatraš, iza njega ne vidiš obale. Dok ga gledaš sa susjednog Biševa (dva sata plovidbe daleko), èini ti se da ne miruje nego pliva amo tamo. Malo desno strši iz mora njegov mali vulkanski susjed Brusnik. Za vruæih ljetnih dana oba nestaju u maglici, a po buri, koja izoštrava atmosferu, èini se, da su se približili jedan drugome i da bih mogao plivati oko njih. Vraæajuæi se veèerima s ribolova barkom na Biševo, promatram ih, kako tamne pod zalazeæim suncem. Ni na jednom ni na drugom nema svjetionika. Ali èak i u najtamnijoj noæi znam, da su tamo. Sam u sebi vidim svjetlo u prozoru tete Jurke….još i sada. Jedino svjetlo, koje je gorjelo na Svecu, bilo je svjetlo u prozoru tete Jurke. Petrolejka. 

Ugasilo se, ali ne za dugo. Jedno svjetlo se ugasi, a drugo se upali. Za prozorom velike kuæe Zanki opet gori petrolejka. Osvjetljava veèeri tete Antonije, jedine nove stanovnice Sveca. Na pitanje, koje se uvijek iznova postavlja, zašto su najprije teta Jurka a poslije nje teta Antonija ostale same na otoku, samo su odgovarale, da su, eto, tamo doma. Antonija je mnogo godina radila u tvornici ribljih konzervi u Komiži, a onda se vratila na svoj otok, s kojega je otišla još kao djevojèica. Nastavlja tradiciju svoje prethodnice i živi sama s kokošima, magarcima i maèkama u jednoj od tri kuæe Zanki. Na Svecu, svi su se prezivali Zanki. Godine 1953 bilo ih je šezdesetèetvoro. Poslije su sve brže i brže odlazili pa je sedamdesetih godina ostala samo teta Jurka. Bila je prijazna starica, voljela je primati goste. Iako je živjela sama na udaljenom otoku u zviježðu Jadran, bila je slavna baš zbog toga, pa je televizija snimila poetièan dokumentarni film. 

Malo je otoka na moru, koji bi imali jednog samog stanovnika. I to ženu. Èak i na svjetioniku obièno žive dvije obitelji. 

Malo je i onih, koji nemaju groblje. Svetac ga nema. Kažu, Svetac je otok, na kojem se ne umire. Kada bi stanovnik naslutio smrt, došao bi po njega èamac i odveo bi ga u Komižu. 

Tako je bijela pasara došla i po Jurku. Bijela pasara, bijela smrt. Ne, Jurka nije odmah umrla. Živjela je u domu za stare u Visu. Možda živi još danas. Ali ne živi više na Svecu. 

Svetac je otok na obzoru. Kad ga gledaš s bilo koje strane, osim ako doðeš sasvim do njega, on je na obzoru. Zato je simbol neèeg udaljenog, uvijek prisutne želje, èak i za prisvajanjem. Ili pak s druge strane, jednostavno okreneš pogled s njega i izbrišeš ga iz svog podruèja zanimanja. Zato je još uvijek tako udaljen i tako sam. 

U zviježðu moje glave, koja je puna Jadrana, negdje je u središtu. Nikada se od njega nisam okrenuo i nikada ga neæu prestati željeti. Svetac je èežnja, uvijek negdje na obzoru. 

„Je li lipo na Svecu?“, jednom nas je upitao stari ribar, kada smo pristali na Pavlovom boku. Rekli smo da jest, a on æe: „ Nema Havaja do Sveca, kume moj!“ 

I to je istina. 

Dok ploviš oko Sveca, sjetiš se romana Julesa Verna, ponajprije Tajanstvenog otoka. Na istoènoj strani strme stijene, koje se spuštaju okomito u dubinu; vrhovi, obrasli neprohodnom makijom; najviši vrh nešto preko 300 metara. Na sjeverozapadu zaljevi u obliku polumjeseca sa sivim kamenim gromadama, koje su se nekada davno svalile u more; nekih sto metara udaljena hrid Kamik, nad morem nazupèana stijena, pod morem pravi karneval grebena, rubova, pukotina, podvodnih gatova i stupiæa, te riba, koje kruže naokolo i koje su barem jednom veæe od onih na Biševu i najmanje tri puta veæe od onih na Sjevernom Jadranu. Tu je magistrala zubataca i gofova, mjesto okupljanja najveæih kantara i ušata, koje sam ikada vidio. Kantari lebde nad dnom, kao da grobari imaju kongres – ribari ih naime zovu „picigamorti“ – grobari. Vjerojatno zato, što su mrki, tamni, a vole jesti strvine. Uz rat Zlatna glava vidim pod ploèom, jedva tri metra dubokom, ugora – gorostasa, koji mora imati barem dvadeset kila. Svijetlim mu baterijom u oèi, dok se ne sakrije iza ugla. Prevelik je, da bi ga lovio, ne trebam toliko mesa. Ali zato malo kasnije, na, od obale malo udaljenom komadu stijene, na dnu, nekih 18 metara duboko, pod kamenjem otkrijem naselje šaraga i kavala. Tako su duboko, da me hvata jeza, dok gledam prema dolje. 

Svetac je Tajanstveni otok Julesa Verna. Htio bih ga prisvojiti, kao komad djetinjstva, koje se izgubilo negdje na putu. Ali dok plivam oko Sveca ili hodam njegovim stazama, ja sam opet dijete. Barem u onim trenucima, koje sam ukrao od cjeline vremena. 

Oko Sveca tako je tiho, da je sve što èuješ samo zvuk strune obzora. Tanko zuji nad morem, duboko gudi pod njim. 

Èujem sat, staru budilicu, koja kuca u kuhinji tete Antonije. Jurka ju je ostavila njoj, u Domu joj nije potrebna. 

Pa ipak – usprkos tom satu – Svetac je otok, otok „na puèini“, otok koji odlazi. Neka mi ne zamjeri komiški pjesnik, profesor i novinar Joško Božaniæ, èije tekstove o Terri Nauri u reviji More prebirem s bogobojažljivošæu i poštovanjem, ako ovdje ponovim njegove reèenice na njegovom jeziku: 

„Trunu  u konobama vinske baève, trunu konopi i mreže i vesla, rasušile se i raspale ribarske barke, venu loze bez njege ljudske ruke, šuma se širi i kupine osvajaju terasasta polja vinograda, koja su do nedavna davala vagone vina. Samo borovi bujaju i primièu se selu i kupine i draèe prilaze sve bliže kamenim kuæama.“ 

I još ovako: 

„Živjeti ovdje znaèilo je na neki naèin ploviti.“ 

Uistinu je svetac kao brod, nema èak ni mula; njegove su obale prestrme, more oko njega previše divlje, da bi se moglo izgraditi pristanište na kopnu, iza dva metra visokog zida, kamo moraju ribari povuæi barke po gredama, ugraðenim u beton. Sve što je u moru, je nekoliko metara betoniranog ruba stijena. Jednom su doduše pokušali mul produžiti za nekoliko metara, ali taj pokušaj možemo još i danas  vidjeti razbacan pod morem oko Plavog boka. More nije htjelo duži gat. Prièa iz davnih vremena govori o valu, koji je nekada odnio u more sve stanovnike odjednom, skupa s barkama, prije nego što su uspjeli barke povuæi na zid; samo je jedna žena preživjela, o drugima se izgubio svaki trag. 

Od tada samo se žene drže ovog otoka. 

Tako ga se držala veæ i ilirska kraljica Teuta. Tu je imala dvorac, iz kojega je branila svoje ilirsko kraljevstvo. Ali gdje je skrivala svoje ratno brodovlje, povijest ne govori. 

Putovanje na Svetac  putovanje je u vrijeme. Da to shvatiš, moraš imati odreðene sposobnosti. Moraš imati uši, koje ne èuju samo cvrèke, koji neumorno stružu po brjegovima, veæ i unutarnje glasove; moraš imati oèi, koje vide ono, èega više nema. Moraš imati nos, kojim ne njušiš samo miris borove smole, koja se upravo cijedi iz debla, veæ i onu, kojom su nekada davno smolili drvene oplate ribarskih baraka. Nijedne od tih baraka, izgraðenih od tog drva i zalivenih tom smolom, više nema; ali ima grupa komiških pjesnika i novinara, koja priprema projekt po kojem æe izgraditi novu komišku gajetu falkušu, iz jednakog dva i po istim nacrtima kao što su to nekada radili komiški brodograditelji. Drvo i smola biti æe sa Sveca. Èak æe glavi brodograditelj nositi ime Zanki.Samo se ljeti velike kuæe, u kojima je nekad živjelo više od dvadeset ljudi, donekle napune „prastanovnicima“, koji veæinom žive na drugim otocima, u Splitu, u Australiji. Uglavnom su to stari ljudi – i djeca, koja tu provode ljetne praznike. Biti dijete ovdje, mora biti bajka! Biti ovdje dijete – znaèi biti dijete dva puta. 

Samo ljeti odjekuju djeèji glasovi sa zidova i brjegova i samo ljeti more zapljuskuje mlada tijela kupaæa, koji skaèu u njega s kratkog mola i stijena. Samo ljeti otok pjeva kao što zna pjevati samo otok Mediterana, melodiju komponiranu od glasova ptica i kukaca, sitnih, a nekada i huronskih glasova vjetra i vjeènog zapljuskivanja mora, koje oblizuje kamen i stijenu. Ako znaš, možeš æuti i kako pjevaju ribe. 

Active ImageSvetac je otok skamenjen u vremenu. Dok ploviš oko njega ili se skitaš zaraslim puteljcima njegovih brjegova, èini ti se, da je uvijek bio takav, odmaknut, slabo naseljen, svakome beznaèajan. Ali to nije istina. Na njemu je živjelo mnogo ljudi, preko njega su prolazile mnoge vojske, uz njega su se vodile starodavne pomorske bitke. Vjerujete ili ne, èak je stara jugoslavenska vlast, sa svojom neslavnom armadom, kovala nacrte za Svetac. Samo malo prije nego je pokopala samu sebe. Pred kraj osamdesetih se u ludim glavama u Beogradu porodila misao napraviti od Sveca novi Goli otok. Došli su tako daleko, da im je stari poèeo nedostajati i mislili su, da æe im novi produžiti život. 

Na sreæu je Svetac mimoišao tu mrlju, koju su mu spremali. Ostao je sam s tetom Antonijom po koju još ne dolazi bijela pasara; s precima u sjeæanju i potomcima, koji rijetko dolaze; ljetnim praæakanjem djece tih potomaka, posjetima ribara i ponekada nas, prijatelja. Iako otok odlazi, na njemu još gori svjetlo – u prozoru tete Antonije, jedine stanovnice.  

Uvijek gledam to svjetlo. To je svjetlo moje vjeène želje.  


Dobrotom pisca Mateta Dolenca
 
obradila i prevela Luèka Lozica,
uz pomoæ prof. Maje Miloviæ i prof. Mirjane Mareliæ 

Fotografije: L.Lozica  

Pošalji dalje: