Vaše prièe: Baèva i veriga

Active Image Ploviti je lijepa stvar! Ali da upoznaš more, moraš živjeti na otoku. More nije samo plovidba, more je sve. More je maslina, more je kuæa od kamena, more je èovjek, koji ispred nje sjedi.

BAÈVA  I  VERIGA  

Ploviti je lijepa stvar! Ali da upoznaš more, moraš živjeti na otoku.
More nije samo plovidba, more je sve.
More je maslina, more je kuæa od kamena, more je èovjek, koji ispred nje sjedi. 

Active ImagePa dobro, èovjek još može razumjeti, da je nekome predmet požude udaljen otok, ali da to može biti i zahrðala baèva, prièvršæena verigom za morsko dno, veæ je pomalo nevjerojatno. Ali nevjerojatno može biti vjerojatno, ako je to more. Zato je tamo, u Zambratiji, milju od obale, takva signalna boja za brodove. Ta mi baèva danas, dok se vozim po cesti kroz selo poviše same obale, na kojoj se nitko ne kupa, jer je tek prvi svibanj, budi zazubice i neispunjive želje, tako èeste u mojim sadašnjim godinama. Ne žalim se, nisam oèajan – ne još – muèi me nostalgija, nostalgija od traženja izgubljenog vremena; zato pišem pisma tamo, gdje me više nema. 

Stara signalna boja, recimo joj baèva, ljulja se na valovima. Veriga, kojom je prièvršæena na dno, otužno škripi. Iako sam daleko, na cesti Zambratije, tu škripu èujem kao glas, koji me zove iz sjeæanja. Ne doziva neugodne misli, ne užasava me, nego doziva duhove, duhove proteklih vremena, duhove poèetaka, dok je Istra za mene bila mlada i neotkrivena, kao San Salvador prije Kolumba. 

More pod baèvom duboko je nekih sedam metara. Veriga, lagano zakrivljena, ide do dna, gdje je prièvršæena za betonski blok. Po bonaci obije miruju – baèva i veriga – a kod najmanjih valova veriga škripi, a baèva se brujeæi ljulja. Ona je tu, da otjera brodove s plièine. Dvjesto metara od nje prema obali, usred zaljeva šiljasto kamenje prodire na površinu mora, kao da se mali val skamenio, hrpica šiljastih vreæica, pregršt kamenih kapljica, što su usred kapanja zastale; zambratijski  pliæak, kraj najranijega sjeæanja. Mogu li zamisliti – pa ipak ne mogu – da sam tamo lovio ribe dok im još ni imena nisam znao? Da sam ulovio pica, a tek naveèer, u tratoriji  „Ðuba“, od kuhara, koji ga je ispekao, doznao, da je to pic? Mogu li se prisjetiti,  da nekoæ tamo uz boju na plièini još nisam imao žicu, na koju bi nanizao ulov, veæ sam ulovljenog brancina spremio u  plastiènu vreæicu, koju je još živa riba probušila i pobjegla? Kako sam tog bracina oèajnièki tražio, suzama gubitka ispod maske te ga naposljetku pronašao glavom utisnutog pod kamen s pola tijela vani, uhvatio ga objema rukama i tisnuo ga kroz otvoreni zupèani zatvaraè pod svoje neoprensko odijelo na gole prsi? Tako sam nauèio, da moram sobom nositi žicu ili mrežu; ako toga nemam, moram podnijeti dodir ribe, – ponekad èak i žive – na goloj koži. 

Ribolov je strast, a riba je predmet žudnje; tko ne može uhvatiti živu ribu rukama i tko se tu ribu ne usudi pritisnuti na kožu, neka ne lovi ribu. Bez te erotike ribolov je kao proza bez poetike. 

Doznao sam i druge stvari u Istrinim mladim danima, O ljubavi i èežnji i ponešto o literaturi. Što me sve spopalo, kakve meðusobne veze, kakve slike, što su se prelile iz jednog stanja u drugo, pa dojmovi, prelaženje iz jednog stanja u drugo, kao niz slika i kao poglavlja u knjizi….. 

„Draga Lenora“, pisao sam na razglednici, znam, da ne znaš, kako dug je vremenski pojam „ubrzo“, a za mene, koji bolnom nestrpljivošæu èekam, da se opet sretnemo, taj „ubrzo“ veæ je prešao u „predugo“. Zato te pitam: gdje si? I zovem: sastanimo se opet! 

Bilo je to u Savudriji. Sjedio sam u gostionici uz cestu, pio malvaziju i pisao razglednice – sve na istu adresu. Napisao sam ih šest, sve dok tekst na zadnjoj nije bio dovoljno dobar, da je pošaljem. Žuti poštanski sanduèiæ na uglu kuæe na raskrižju zurio je u mene kao da pita – kakvo æeš to sran……baciti u mene? Hoæe li biti na razini ili æe ti se smijati? Fotografija na razglednici predstavljala je morski motiv, jednostavan da jednostavniji nije mogao biti – komad kamene obale kao neodreðena crta obzora i u zraku galeba raširenih krila. Za slikom se vukla melodija kao da dolazi ispod površine mora: 

„ Oh, baby,
I am gonna to leave you
I am gonna leave you,
No, baby, I'll never gonna leave you,
Never, never, never….. 

Led Zeppelin. Ime, koje prièa sve o duhu vremena. 

Dolazila je iz daleka i daleko je otišla. Da se ne bi sasvim izgubila, zapisao sam je u „Vampiru z Gorjancev“. Bez nota. Dovoljno je proèitati rijeèi pa da èuješ zvuk. Tako se dojmovi preliju u glas. 

Parkiram negdje u kutu zambratijskog zaljeva, pored malog mola, gdje barke kao magarèiæi u jaslama stoje jedna uz drugu, gajete, kajiæi, batane. Usamljeni ribar , koji se kasnije od drugih vratio s ribanja, raspliæe mriže, do pojasa uronjen u dno barke. U mreži su lumbraci, špari, škrpini, mali listovi. I morske zvijezde i pisteji. Na lijevoj strani nalazi se Sipar s ostacima rimske utvrde, što se s kopna protežu u more i tamo stvaraju kanale, metar pod površinom, kao da su ulice meðu kuæama. Po njima se voze pužiæi u svojim koèijama, sipe se guraju svojim raketnim cijevima, rakovice ubojito sijeku more s oèima na peteljkama, lumbraci se postavljaju na rep, babice mièu s naglavnim rošèiæima i mrki mali guati s napuhanim usnama brane svoje portune. Ništa za lov – samo za gledanje…..Desno je pliæak. Na sredini kao straža na vratima zaljeva, ljulja je signalna boja – baèva na verigi. Dok stojim uspravno, ne èini se daleko, a kad legnem na površinu mora, obuèen u neoprensko odijelo, s utezima, perajama, maskom i puškom, boja se neoèekivano udalji i skoro sakrije za obzor. Moj pogled, naravno, sada kliže nad samom površinom mora i tu je sve drukèije. Dimenzije se okrenu naglavaèke, udaljenosti se poveæaju – a i smanje – stvarnost se pretvori u nestvarnost, pripovijedanje u prièu. 

Svako prelaženje  s kopna u more, korak je unatrag u svoju….prošlost. Baèva na verigi veæ je daleko na obzoru. Oznaèava plièinu. A plièina znaèi ribolov. Zato napuštam obalu. Isplovljavam. 

Kameno dno obale prelazi u travu, a onda u mulj…Tu i tamo leže gromade kamenja, kao usamljeno naselje. Spustim se do njega, nekih pet metara duboko, i zavirim kroz prozore u unutrašnjost. Tamo me iz tamnog kuta gledaju male oèi nekog biæa, kojemu ne znam ni rod ni vrstu; preko vidnog polja zapliva mi sitna ribica i zakopa se u pijesak. Prazne školjkice obrubljuju  susjedna vrata; možda je ih je hobotnica nosila  tamo i svrstavala u nekakav red; možda je ona tu negdje blizu, a možda je negdje otišla, ne mogu je naæi. A možda gledam ravno u nju a ne vidim je. Iz male hrpe trave, koja izgleda kao vrt uz kuæu, viri lostura. S jednom svojom nogom zabila se u tlo, lagano odškrinuta, njezin pogled bez oèiju uperen je u mene; kada joj se približim na pedalj, strelovito se zatvori, kao da mi je zalupila vrata pred nosom. Kroz mulj staze vode u svim smjerovima, što su ih izdubli razni pipci, ticala, bradavièice i èetine, prsti, ruèice i nožice sitnih stanovnika dna. Kakav promet u tom pustinjskom miru! 

Dižem se na površinu i otplivam dalje. Okrenem se unatrag. Obala se snižava  u udaljenu zelenu crtu. Uz muliæ još nazirem svoj žuti auto. Barèice su se sakrile iza ugla portiæa. Rt Sipar je napola srušena tvrðava na obzoru. Plivam dalje. Kad se okrenem sljedeæi put, sve postaje manje, šuma tone u more, Zambratija postaje samo hrpa igraèaka. Istovremeno Istra raste. Što ima manje pojedinosti, više je opæe slike. Istra, soèna u zelenilu i malko žuto opržena. Izduženi oblaci vise nad njom i istovremeno putuju; masivni i nepomièni, a ipak u stalnom pomicanju. Nevidljivo žure… 

Ispred mene lagano nakovrèani obzor i još uvijek daleko naprijed – baèva na verigi. Oblaci su iznad mora, nisu bijeli i paperjasti, veæ sivi i suncem obrubljeni. Bacaju sjene na more. More postaje olovno i šiljasto. Dno ispod mene nema ništa osim prazne boje. Daleko je obala, a daleko je i baèva na verigi. Nigdje nikoga. Glasovi s obale odavno su veæ umuknuli, jedini zvuk, koji je ostao, šum je mojih pluæa u disalici. Sam usred mora. Sa zvukom, koji znaèi, da sam živ. 

I to je ono, što tražim. Ne samo ribe, ne samo šport. Tu samoæu usred mora. Nigdje drugo na svijetu ne bih želio biti sam, samo ovdje. Zato – u smislu športske sigurnosti – mnogo puta griješim. Rijetko sam u moru s pratiteljem. Najèešæe sam sam. Toliko sati i toliko godina! Toliko udisaja i izdisaja.. Kao da sat na mijeh kuca u mojim prsima. 

Pet sati oko baève s verigom. Pet sati pod žuto obrubljenim oblacima, u snopu sunèevih zraka, kada ono pogleda kroz otvor na nebu, pet sati u moru mijenjanje  svijetlosti, blještavila i iznenadnih zatamnjenja.  Pet sati spuštanja na dno, postavljanja na glavu, zadržavanja daha i udisanja i puhanja, pet sati slika; kamenih podvodnih dvoraca, udubljenih kanala, talasanja morskih trava, uporno uspravno stojeæih algi, koje kao da prikrivaju ulaze u podvodna skrovišta. Dok ležim na dnu, stisnut uz plosnatu hrid, sa svih strana približavaju mi se picevi i fratri. Tamo je velika zelena vrana zaplivala pod kamen. Preplašim jato salpi, tako, da glasno prhnu u udaljen sumrak. Malo dalje u zraci sunca zasjaji brancin, koji pliva pod površinom. Tonem na dno i tamo ga èekam. Hoæe li biti dosta radoznao da se vrati? Taj neæe! Širim krugove oko bove. Na udaljenosti od pola kilometra, veæ uz stijene u unutrašnjosti zaljeva, pratim malenu oradu, koja pase na zelenoj ploèi. Ali ni ona se ne da! Ocrtam polukrug i potonem na dno s vanjske strane bove, duboko veæ dvanaest metara, kad se dno s površine više ne vidi. Dok tonem u mrak, moram ruke držati ispružene daleko ispred sebe, da ne bi glavom udario u dno. Na toj su dubini morski krastavci još crni, a zvijezde još crvene, a more nije više tako prozirno kao dolje na jugu i s vrha se ne vidi više od šest metara duboko. Tu je more gušæe, puno planktona. Ali i blata iz rijeke Pad, i otpadaka, koji otpadaju od previše napuæenog života tamo na obali….“ Za tisuæu godina , kad nas više ne bude….“, taj æe dio Jadrana opet biti kopno. Možda æe po njemu opet pasti jeleni kao prije pet tisuæa godina. Još vjerojatnije gužvat æe se neki ljudi. Ili pak neæe biti nikoga. Ali danas još nekoga ima! Sjedi na obali, grli koljena i pogledava u more. 

Nije šala èekati muškarca pet sati, koji je u moru zaboravio na vrijeme i svijet! Dok je svijet još bio velik i vremena na pretek, mogli smo se nekažnjeno razbacivati s njima. 

Baèvi i verigi okrenem leða. Dok se udaljavam, još èujem žalobnu škripu teških željeznih karika. Ali sada se sjetim, da me netko èeka na obali. Srce opet jaèe udara, prije radi baève i verige, sada zbog biæa, koje sjedi na obali i èeka me. Za sobom vuèem mali ulov ribe, sasvim dovoljno za nas dvoje. Za nas dvoje! 

Toga dana bilo je sunèano, bez oblaka, s mnogo svjetlosti u moru. Auto još stoji iza mola u kutu zambratijskog zaljeva, nije žut, nego srebren. Zaslužuje, da ga se sjetim imenom: Renault 10 Major. Moj prvi auto. A na hridi moja prva Sonja. 

Sunce zalazi upravo iza bove kad izlazim iz mora, do same obale, do same Sonje, blistavo crn i mokar, malo omamljen od dugog ležanja u vodoravnom položaju, ali nestrpljiv na neki novi naèin. 

Sonja – tamna kao veèer, topla kao ljetni Jadran, vitka kao mlada maslina – stisne se u moje zadihano naruèje. S oboje se cijedi more. 

Razgledamo i èistimo ribe. Ne èujemo sat na mijeh u mojim prsima. 

Stanujemo u Brtonigli, u nezavršenoj vikendici njezine rodbine.

Prije nego stignemo do kuæe u sredini istarske šume, svratimo do seljaka Marka, na imanju usred polja, pola milje ispred Brtonigle. Svake veèeri najprije se zaustavimo kod njega, da kupimo vino, crni refošk. Markova žena nam skuha kavu. Marko ulijeva u kavu malo rude, vatrene vode s umoèenim istarskim ljekovitim biljkama i travama. Sjedimo u kuhinji s prastarim, plavo obojenim stolcima, meðu èipkanim zavjesicama na prozorima, raspelom u kutu, slikama predaka, seljaka i pomoraca po zidovima…u šalicama sve više rude  i – sve manje kave.Sunce je zapalo, mrak je prekrio kratki put do kuæe. U njoj nije bilo struje, zato smo zapalili petrolejku i nešto svijeæa, postavljenih po raznim kutovima. Otraga, iza kuæe zamiriše riba. Crno vino curi niz grlo. Curi i noæ, crna i gusta kao Sonjino tijelo. Plamenèiæi svijeæa protežu svoje vratove, sjene skaèu po zidovima, mimo kuæe curi vrijeme. Pet sati uz baèvu na verigi, pet sati udisaja i izdisaja uz Sonju, ne slušamo sat na mijeh, što kuca u mojim prsima, veæ se predajemo svemu, što imamo. A to je sve. Vatru u nama ložimo ribom, hladimo crnim vinom, mažemo maslinovim uljem. Zaèinimo èešnjakom. Pa što, da mirišemo èešnjakom, mirišemo u jednom komadu! To je mirodija, da ti se zavrti u glavi….O, èešnjak, kakve samo sile budiš! O, more, kako napinješ tijelo! O, sve Sonje svijeta, kako obradujete muškost! I, o vrijeme, koje nesmiljeno curiš kroz nas, kao da smo stvoreni iz nièega! 

U zambratijskom zaljevu, milju od obale, ziba se stara baèva, željezna baèva, prièvršæena na dno s verigom. Pisteji nisu više crni, morske zvijezde nisu više crvene. Oboje je žuækasto, sivo. Mrtav plankton legao je na dno, mulj iz rijeke Pad zalio pukotine i fišure. Kameni dvori smekšali su u blatne hrpe. Nad mutnim dnom jedva da se pokaže koji pic ili fratar. Za ugora nema više mjesta pod kamenom, zalila ga je lava mulja. Brancin æe možda i doæi, u najhladnijoj zimi, kada se mrijesti. Sve je jednako, žuto-sive boje. Sam moram potražiti svijetlo, da s njim vratim moru stare boje. Dok polako puzim autom po zavoju ceste, što okružuje zaljev s bovom, palim svjetlost u staro more moje Istre i pišem pismo, nekamo daleko unatrag……… 

Odlomak iz putopisa Mateta Dolenca: S putovanja 

Dobrotom piscaobradila i prevela Luèka Lozica,
uz pomoæ prof. Maje Miloviæ i prof. Mirjane Mareliæ 

Fotografija: L.Lozica 

Pošalji dalje: