Vaše prièe: Korèula

Korèula je prekrasan otok, s prekrasnim ljudima. Nadam se da vi otoèani to znate. Nadam se da znate koliko kontinentalci pate za vama i raduju vam se. Èak Vas niti ne poznaju, ali Vi ste za njih posebni. Kontinentalci znaju koliko Vam je teško, koliko truda i rada u sve ulažete i zato Vam se svake godine vraæaju, a Vi osiguravate to da ih s godinama sve više dolazi. Za svakoga postoje loši trenutci, postoje gospodarske krize, svašta postoji, teško je.

Korèula je prekrasan otok, s prekrasnim ljudima. Nadam se da vi otoèani to znate. Nadam se da znate koliko kontinentalci pate za vama i raduju vam se. Èak Vas niti ne poznaju, ali Vi ste za njih posebni.

Kontinentalci znaju koliko Vam je teško, koliko truda i rada u sve ulažete i zato Vam se svake godine vraæaju, a Vi osiguravate to da ih s godinama sve više dolazi. Za svakoga postoje loši trenutci, postoje gospodarske krize, svašta postoji, teško je.

Nadam se da æe Vam ovaj tekst barem malo uljepšati dan ili bilo kako pomoæi, jer Vi kontinentalcima uljepšate svako ljeto!

Kako je na kontinentu ponekada dosadno… Nemaš što raditi po cijele dane, kiša pada, vjetar puše, tu su samo obveze… Sjetiš se mora, svega onoga što smo prošli, sjetiš se Korèule, sjetiš se sunca, soli, broda…. Sjetiš se što znaèi uživati. Nedostaje ti sve, nedostaju ti ljudi, nedostaje ti nebo, stre kuæe, "dalmatinska pisma". Jedva èekaš ljeto, jedva èekaš more, jedva èekaš odmor.

Odlaziš umoran u krevet, sanjaš, sanjaš, sanjaš… Sanjaš omiljenu plažu, veæ dobro znane ljude makar si tu samo ljeti, sanjaš sve one dalmatinske specijalitete… Voliš, voliš Korculu, svaki njezin dio, svaki njezin kutak… Sjeæaš se svega, svega što si tamo prošao. Sjeæaš se djelova puta kojima si hodao u mraku, ali ti se sjeæaš, možeš opisati svaki njegov dio, jer ti voliš i znaš veæ sve napamet.

Èuješ ružan zvuk, to je tvoja budilica, jutro je. Novi je dan pred tobom, novi radni dan… Svi snovi rasprsnu se, oni su sada samo iluzije. Èekaju te obveze, èeka te neèije gunðanje, èekaju te lica koja bi najraðe zaboravio… Èekaju te osjeæaji koje ne zeliš osjeæati. Èeka te, sve je bliže… Što je s tobom? I ti èekas… Èekas ljeto, èekas Korèulu…

Nadaš se da æe vrijeme brzo proæi. Ideš hladnim, mokrim ulicama, tako su široke, tako hladne, tako ružne, prepune reklama, prepune ljudske gluposti… Zvukovi automobilskih truba lome tvoje jutro, razbijaju još malo one sinoænje iluzije. Ideš dalje, koraèaš, dolaziš na svoje odredište, obavljaš ono što moraš…

Imaš pauzu, sjedaš u kafiæ, želiš kavu. Èekaš konobara, nikako da doðe, polako si sve ljuæi i ljuæ i. Konaèno dolazi konobar, naruèiš kavu, brzo ju popiješ jer više nemaš puno vremena. Odlaziš opet obavljati svoje obveze. Ipak si to samo ti… Jedva èekaš da sve obaviš, bilo bi lakše kada bi ti se dalo. Ovako je sporo, u lošem društvu vrijeme sporo prolazi… Konaèno dolazi kraj i ovoga radnog dijela dana… Koraèaš kuæi, razmišljaš hoæeš li kupiti dnevne novine. Svi ih kupuju ujutro. Ti ne, tvoj obièaj je kupiti ih kasnije….

Podlegneš, ipak ih kupiš. Makar si veæ unaprijed znao da se ne isplati, da ne želiš. Svakoga dana isto èitas. Veseli te samo ona brojka na naslovnici koja kaže da je još jedan dan prošao, koja kaže da si bliže… Listaš novine reda radi, tražiš neke rijeèi koje bi ti stavile osmijeh na lice. Nigdje se ne spominje more, nigdje se ne spominje sreæa, nigdje se ne spominje lijepo.

Samo neka ubojstva, razaranja, spletke, samo to. Tvoje srce æe razoriti ovakve stvari. Nisi li zaslužio barem malo sreæe? Nisi li zaslužio da vrijeme sada brže ide? Što to moraš napraviti, što moraš napraviti da se trenutci stope i doðe tvoje vrijeme? Dolaziš doma, poželiš zaspati i spavati do ljeta, poželiš spavati dok te ne probudi sunce, baš kao na Korèuli. Nije vrijeme za spavati, znaš i sam to. Imas još puno toga za obaviti. Trudiš se, a ponekad ni sam ne znaš zašto. Ali trudiš se, jednoga dana æe se, nadaš se, isplatiti.

Spušta se noæ, kišne kapi i dalje šibaju po tvojim prozorima, kladiš se da èujes neèije suze, neèiji jecaj, plaè. Kladiš se… Dobivaš… Netko plaèe, netko ne može više… To je njegov naèin da mu bude bolje. Koji je tvoj? Koji su tvoji naèini? Imaš li ih? Pogledaš na sat, veæ je poprilièno kasno, sjedaš pred ekran, vrtiš programe, nema nièega što bi te privuklo. Na što se svodi tvoj svijet? Što te èini sretnim? Gdje je tvoja duša smirena? Gdje tvoja duša diše? Gdje je za nju èisti zrak? Gasiš televiziju, odluèiš poæi u krevet. Zvoni ti mobitel, javljaš se, prièaš…

Oh, kako ovaj razgovor dugo traje. Znaš da bi prièao i da ne znaš tko je jer tvoje misli su trenutno drugdje. Osoba s druge strane mreže konaèno te pozdravlja, pozdravljaš i ti nju. Gasiš mobitel. Spremiš se i odlaziš u krevet. Shvatiš, tvoj mobitel je ugašen, ustaješ iz kreveta i pališ ga. Možda æe te netko trebati. Razmišljaš, jedva èekaš, samo da vrijeme proðe.

Utoneš u san, ponovno sanjaš. Ponovno sanjaš one iste ljude, iste osmijehe, istu plažu, sanjaš. Jesu li ti lju di kupili pretplatu na tvoje snove? Od kuda im pravo pojavljivati se u tvojoj glavi svake noæi? Od kuda ima pravo podsjeæati te koliko su ti daleko, od kuda im samo pravo?! Opet èuješ onaj ružni zvuk, to je tvoja budilica. Opet sve ispoèetka, baš poput beskrajnog dana. Opet dolaziš doma, opet odlaziš spavati. Opet sanjas, sanjas, sanjas, ovoga puta ti ne smeta. Ujutro te budi jednaki zvuk kao i svakoga jutra, ali ovoga ima tako posebne note.

Shvaæaš da je došao tvoj trenutak, tvoj trenutak da budeš sretan. Zar si to zaslužio? Jedva si doèekao, na tvome licu vidi se samo osmijeh. Odjednom imaš sto razlièitih osmjeha, jer jedan nije dovoljan… Odlaziš do trgovine kupuješ ono što ti je potrebno. Ispred tebe nalazi se polica s novinama. Danas je drukèije, okreæeš se bez imalo razmišljanja, platiš namirnice i izlaziš iz trgovine. Što æe ti novine?

Danas se ostavljaš svoj ih rutina. Dolaziš doma, spremiš se do kraja i kreæeš. Kreæeš tamo gdje je sve po tvom. Gledaš kroz prozor, automobil juri cestom, ne možeš doèekati. Zaspiš, sanjaš kako govore "Dobrodošao." Èuješ zvuk sirene, prijatelj te budi, budiš se. Trajekt kreæe za pola sata. Samo se nasmiješiš. Popnete se na trajekt, koja sreæa…

Iza vas ostaje još kolona automobila koja æe morati prièekati iduæi trajekt, automobila èiji æe vlasnici još malo morati prièekati svoj trenutak sreæe. Brod kao da lebdi nad morem… Uživaš, odlaziš u auto. Ponovno toneš u san… Sanjaš one plaže, uske ulice, sunèano nebo, galebove. Budiš se. Tvoj san konaèno je postao java, konaèno je došao tvoj trenutak. Silaziš s trajekta, èuješ ih kako govore "Dobrodošli.", vode te u tvoj smještaj.

Oh, kako si sretan. Uživaš danima, više ništa nije bitno. Jedno popodne sjedneš u kafiæ, razmišljaš koliko æeš morati èekati. Konobar dolazi, kako je to lijepo. Naruèuješ, naruèuješ prirodan sok, kava ti nije potrebna.

Dan provodiš kupajuæi se, uživajuæi. Jer sada možeš sve ono o èemu si sanjao. Naveèer odlaziš s prijateljima na veèeru, konobar nikako da doðe.

Ali tebi je svejedno. Jer sada je sve u redu.

Ti si tu, ti si na Korèuli.

Pošalji dalje: