Dušan Kalogjera: Građani, što je ostalo?

Građani, što je ostalo?


KORČULA – Svoj komentar na proslavu 60.-te obljetnice oslobođenja grada Korčule od fašističke okupacije nisam napisao da bi otvorio polemiku “ustaša” i “partizana”, odnosno njihovih današnjih simpatizera, već iz razloga dviju nepobitnih istina i činjenica:




  1. Da su partizani kao dio antifašističke koalicije oslobodili Korčulu od njemačkih fašističkih okupatora 13. rujna 1944. godine i
  2. Da je Korčula od 1945. godine (završetka II Svj. rata) doživjela i ostvarila procvat u svim sferama života društva i pojedinca.

Imajući samo te dvije činjenice u vidu grad je zaslužio dostojanstveniju i bogatiju proslavu. Čitajući internetske komentare na moj tekst, što smatram dobrim, dao bi nekoliko općih primjedbi i to:



  1. Dobar dio komentara je nepismeno napisan i služe se “kočijaškim” rječnikom, što ne priliči ozbiljnim ljudima i ozbiljnoj polemici.
  2. Veliki dio komentara je proizvoljan i nije utemeljen na povijesnim istinama, a pošto pretpostavljam da ga piše mlađa populacija, uočava se strahovita praznina u poznavanju povijesti svoga grada posebno novije (one od 1945. do 1990. godine).
  3. Najveća moja zamjerka “piscima” je to što nemaju hrabrosti, da ne kažem “m..a”, da svoje stavove i optužbe na račun pojedinaca podkrijepe svojim potpisom, odnosno punim imenom i prezimenom, već stranice interneta prisvajaju za svoje nebuloze, liječenje isfrustriranosti i primitivnog vrijeđanja.

Radi nekih komentara na moj tekst, ne radi njihova značaja ili vjerodostojnosti, već iz pragmatičkih razloga, iznosim pregršt zanimljivih podataka o postignućima Korčule u pedeset poslijeratnih godina, kako bi onima koji misle da smo živjeli u mraku otvorio oči.


GRADANI ŠTO JE OSTALO


Korčula, nekada uzorna općina u Hrvatskoj u gotovo svim elementima vrijednosnog sustava: gospodarski 25 od 125 općina, najvišim zdrastvenim i socijalnim standardima, bez nezaposlenih, dobro organiziranim školstvom, značajnom sportskom sredinom, najvišim sigurnosnim standardima (posebno u turističkog sezoni), dobro riješenom infrastrukturom, najmnogoljudnijim otokom s porastom stanovništva 1981.-1991. od 8% i još mnogo toga.


Danas na rubu kolapsa, bez zacrtane budućnosti, a još više bez onih koji bi o njoj trebali skrbiti i svojim programima uliti građanima nadu da nisu potpuno ostavljeni i da će ipak jednog dana biti bolje, ne onako kako je bilo ali barem zadovoljavajuće.


U potkrijepi svojih tvrdnji dati ću samo nekoliko konkretnih podataka o zatečenom stanju na mom otoku i gradu s stanjem 31.12.1989. god.:



  • tri brodograđevne tvrtke s 1.412 zaposlenih

  • dvije pomorske tvrtke s 1.056 zaposlenih


  • PTT premet s 102 zaposlena


  • pet turističko-ugostiteljskih tvrtki s 5.743 hotelska kreveta i 12.445 ležaja u komplementarnom smještaju, ostvarenih preko 1.350.000 nočenja i preko 113.000 gostiju, te 1.301 stalno zaposlenih i isto toliko sezonaca


  • tri trgovačke tvrtke s 537 zaposlenih


  • tri zanatsko-građevinske tvrtke s 291 zaposlenih


  • tvrtka za ulov i preradu ribe s 205 zaposlenih


  • tvornica limene ambalaže s 70 zaposlenih


  • tvornica elektronike s 120 zaposlenih


  • tvormica trikotaže s 367 zaposlenih (pretežito žena)


  • tvornica kemijskih preizvoda s 50 zaposlenih


  • tri poljoprivredne tvrtke s 407 zaposlenih i nekoliko stotina kooperanata


  • tri komunalne tvrtke s 84 zaposlena


  • desetke privatnih obrta s više od 100 zaposlenih

Ukupni prihog korčulanskog gospodarstva te godine (1989.) je izaosio 197.774.000 Eura, od toga u izvozu 96.766.000 Eura ili 57%. Dobit iz poslovanja je iznosila 15.108.00 Eura. Društvena potrošnja (školstvo, zdravstvo, proračun, socijala i sport) je iznosila 9.748.000 Eura. Ukupni gubici iz poslovanja gospodarstva su iznosili 3.008.500 Eura ili 1,77% od ukupnog prihoda ili 19,9% od ostvarene dobiti u gospodarstvu.


Izgrađeno je 216 km cesta, od čega 190 km suvremenog kolnika, dok je po značaju 97 km pripada regionalnim a 119 lokalnim cestama. U 1989. godini izgrađeno je 68 stanova, a 570 ih je bilo nedovršenih. Dvanaest osnovnih škola s 2,064 učenika i 121 nastavnikom. Tri srednje škole s 645 učenika i 42 profesora. Četiri narodne knjižnice s 20.004 knjige, tri kinematografa sa 845 sjedišta i 16.000 posjetitelja. Dom zdravlja u Korčuli s 115 zaposlenih i jedna od najuzornijih ustanova takove vrste u Hrvatskoj, Dom zdravlga u Vela Luci s zdrastvenom stanicom u Blatu i lječilištem “Kalos”, Dom starih u Korčuli kapaciteta 50 postelja visoke B kategorije, rekonstruirani Dom staraca u Blatu i Dom umirovljenika u Vela Luci, također visoke B kategorije. Jedna mala Korčula je 1978.godine osvojila Kup pobjednika kupova Europe u vaterpolu, bila viceprvak bivše države i pobjednik Kupa bivše države.


 


U vremenu od 1986.- 1990. godine na otoku Korčuli su dovršene ili izgrađene određene epohalne investicije, kao i niz drugih:




  • dovršen je regionalni vodovod N-P-K i dovedena voda na istočni dio otoka (plan je bio dovest vodu u svako naselje na otoku i Lastovu). To je jedan od najduljih vodovoda na Balkanu s 28 km podvodnih cijevi na trasi Blace-Pelješac-Korčula


  • završena je rekonstrukcija i izgradnja magistralne otočke ceste Lumbarda – Vela Luka, izgrađena je zaobilaznica mjesta Pupnat i Račišće, izrađen je projekt i ekonomska studija za korčulanski aerodrom, izrađen je idejni projekt trajektnog pristaništa u Orebiću i izgrađeno tri kilometra zaobilaznice Vignja, Kučišta i Orebića.


  • doneseni su urbanistički planovi za sva naselja gradskog karaktera i grad Korčulu, te niz provedbenih planova za pojedina područja na Pelješcu i Korčuli


  • izgrađen je novi digitalni PTT centar i rekostruirana većina telefonskih centrala na otoku i Pelješcu, izgrađena je 110/35 TS u Blatu


  • izgrađen je suvremeni kanalizacijski sustav za odvod fekalija u gradu Korčuli


  • izgrađen je novi brodograđevni pogon za obradu željeza u “Grebenu” Vela Luka i uložena značajna sredstva u tehnologiju “Radeža” i “Inkobroda”


  • izgrađena je velika hladnjača kapaciteta 1.100 tona u tvornici za preradu ribe “Jadranka”


  • izgrađen je hotel “Adria” u Vela Luci kapaciteta 220 kreveta


  • rekonstruirani su hotel “Alfir”u Prižbi i hotel “Feral” u Brni, izgrađen je sportsko-zabavni centar u Istruzi i oskrbni centar u Brni


  • izgrađena je ACI marina u KorčEuli kapaciteta 250 vezova, te marina u Lumbardi


  • izgrađeno je apartmansko naselje u sklopu Bon Reposa, kao i logistički centar istog hotela


  • izgrađen je novi vinski podrum u Čari i nova uljara u Smokvici


  • izgrađena je velika i suvremena benifzinska stanica za brodove i automobile u Korčuli i nova benzinska stanica u Smokvici


  • izgrađena su četiri nova frigo broda za Mediteransku plovidbu iz Korčule i nabavljeno 5 polovnih brodova za Dalmatinsku plovidbu iz Vele Luke


  • izgrađen je Centar za usmjereno obrazovanje i Centar za kulturu u Vela Luci, a započeta je izgradnja novog Doma zdravlja u Blatu.


Naprijed iznijeto je samo ono značajno što se događalo na našoj općini, dok o manjim zahvatima, kojih je bilo na desetke, nema potrebe ni govoriti, iako danas i oni pune novinske stupce u nedostatku velikih i značajnih poduhvata.


Za pravilno vrednovanje svega što je na Korčuli postignuto nužno je sagledati i pokazatelje osobnog standarda našeg stanovništva. Veliki broj naših građana pored svog osnovnog zanimanja kroz stalno zaposlenje bavilo se i dodatnim poslovima, posebno iz oblasti turizma, poljoprivrede i ribarstva, što im je značajno poboljšavalo prihode a time i omogućuje iznadprosjećni standard. U pedeset posljeratnih godina izgrađeno je na tisuće novih stambenih i vikend kuća, Neka, od prije trideset godina potpuno nenaseljena područja postala su nova naselja (Soline, Zagradac, Lumbarajsko Račišće, Strečica, Medvidnjak, Žrnovska Banja, Prigradica, Tre Porti, Garma Nova, Grščica, Prižba, Brna, Zavalatica i neka druga) Korčula, Blato, Vela Luka, Lumbarda i druga već postojeća naselja su se podvostručila i potrostručila. Gotovo da nije bilo domaćinstva koje nije imalo televizor u boji, razne stereo i video aparate Hladnjaci, strojevi za pranje rublja i drugi kućanski aparati su bili svugdje prisutni pa se “kao dio standarda više nisu ni računali. Gotovo svaki četvrti stanovnik je imao brod ili automobil. Gotovo su sva poljoprivredna domaćinstva kao i oni, kojima je poljoprivreda bila sporedno zanimanje, bila mehanizirana traktaorima i poljoprivrednim strojevima. Devizna i dinarska štednja građana bila ge na iznad prosjećnoj razini. Nije bilo stanovnika koji nije završio srednji stupanj školovanja, a na visokim školama i fakultetima završilo je školovanje na stotine mladića i djevojaka, uglavnom uz pomoć stipendija, a po završetku studija i osigurano radno mjesto.


Što je ostalo?


Krenuvši od istoka prema zapadu ili obrnuto poražavajuća zbilja se neće mijenjati. Krenimo od istoka.


Prilike u sadašnooj gradskoj općini Korčula su doista teške, posebne u gospodarstvu. Brodogradilište “Inkobrod” je od rujna 1997. godine u stečaju, pa se stanje uza sve pokušaje, od kojih ge većina bila pogrešna, nije popravilo. Od Montmontaže, Inmonta, Lede, ništa se nije dogodilo što bi upučivalo na dugoročno rješenje, osim što se može reći da je jedino tvrtka Inmont uredno izvršavala svoje obveze prema vjerovnicima i radnicima. Sve ovo upučuje na to da u novonastalim uvijetima (nakon stečaja) klasičnoj brodogradnji tamo više nije mjesto, a pogotovo izradi sekcija i trupova broda, jednog od najlošijeg plaćenog posla u brodogradnji.


Drugo, Korčula za brođogradevnu aktivnost više nema kadrova. Životna dob sadašajih meštara (dobrih) je između 40 – 55 godina, a brodograđevna zanimanja se ne izučavaju već desetak godina, što znači da bi za desetak gođina te poslove u Korčuli isključivo radila kooperacija. Što bi to donosilo Korčuli? Ništa osim problema i zauzimanja izuzetno vrijednog prostora. Zbog toga taj opciji treba reći zbogom.


Treće, prostor na kojemu se nalazi bivši “Inkobrod” sa čitavim prostorom uvale Ježevica predstavlja najvrijedniji prostorni resurs grada Korčule. To je biser ne samo Jadrana već i Mediterana, koji se nemože upropastiti brzopletim i nekompetentnim odlukama pojedinaca ili grupa imajući prvenstveno u vidu grupne ili pojedinačne interese. On mora biti iskorišten jedino i samo u interesu grada i većine njegovih građana, pa u odlukama o tom prostoru i eventualnim koncesijama moraju biti uključeni svi građani a ne samo gradska vlast.


Četvrto, za taj prostor, poslje okončanja stečaja, grad mora već sada izraditi potrebne prostorne studije o budućoj namjeni tog prostora i to jedino za potrebe turizma i nautičkog turizma. Sa adekvatnim programima, stručno i profesionalno oblikovanim, može se bez problema naći novac za njihovu realizaciju, odnosno potencijalne investitore. Nemojmo očekivati da će oni pasti iz neba. To je jedini pravi način da Korčula nadoknadi Inkobrod i ostale izgubljene tvrtke i osigura potrebito zapošljavanje.


HTP Korčula za vrlo kratko vrijeme doći će na prodaju i tu grad mora iskazati svoje određene zahtjeve i interese, prvenstveno zahtijevajući transparentnost prodaje i sudjelovanje u trasiranju turističke budućnosti Korčule, do traženja učešća u vlasništvu prilikom prodaje. Moramo voditi računa da nam se ne dogodi kao Hvaranima. Grad je dosta svoje rente uložio u tu tvrtku, godinama je gledajući kao svoj pa bi bilo normalno i moralno da od prodaje nešto i dobije. Ta tvrtka je u teškoćama. Ostvaruje puno manje efekte od prijeratnih. Objekti su (osim onih renoviranih) u dosta lošem stanju i zahtjevaju hitnu obnovu i podizanje kategorije, kako bi mogla primati kvalitetnije goste. To zahtjeva velike investicije pa i zahtjeve prema potencijalnim kupcima, kao i zaštitu prava uposlenih, iako ih je danas gotovo polovina od ranijeg broja.


Gradina je davno nestala u mešetarskim poslovima pretvorbe. Ogrommi novac se odliva iz Korču1e, a grad od toga ima minimalnu ili nikakovu korist .Naobizarniji trenutak ove pretvorbe ,koju je sa 300.000 DM pomogla i bivša vlast, je svakako činjenica da nam se je Mediator (Gradina) uknjižio na dio gradskih zidina zvanih Arsenal. Grad se mora založiti i učiniti sve da se taj prostor vrati u vlasništvo grada, po cijenu da ga i ponovo kupi.


ZGP ne postoji već više godina. Ono je isto bilo dijelom žrtva pretvorbe, do kojega su se sumljivim transakcijama dočepala neka gospoda ne radi nastavka njegove proizvodnje već radi imovine.


Mediteranska plevodba jedina tvrtka u gradu koja je kako, tako sačuvala svoju fiziomomiju i u ovih desetak godina, sada je pred teškim iskušenjem unutrašnjih borbi dviju frakcija (nažalost obiju domaćih). Obije ističu kao glavni cilj sačuvati i unaprediti tvrtku. Jedna će pobijediti sigurno, a dali će sačuvati tvrtku ostaje da vidimo. No i taj posljednji mohikanac je prije kratkog vremena pao na koljena, Korčula je time ostala bez ičega i upada u još veće beznađe. Možda će neki pojedinac ili grupa i u tome vidjeti svoju korist i probitak.


Korčulanska banka, nekad jedna od moćnih i samostalnih filijala Splitske banke danas je pretvorena u običnu poslovnicu (šaltere) za rad s stanovništvom, s obrazložeajem da Korčuli nije potrebno više, jer da gospodarstvo tamo više ne stanuje. Ni to vlast nije smjela dopustiti, jer se ne može prihvatiti teza da je lokalna vlast zadužena samo za čistoću, komunalije i davanje gradske imovine u zakup.


Putujući dalje u općinu Lumbarda nailazimo također ma velike poteškoće i frustracije građana. Mjesto koje je prije promjena imalo sasvim solidnu turističko-ugostiteljsku kuću, koja je uz radna mjesta u gradu Korčuli, mogla osigurati punu zaposlenost potpuno se raspala, podijelila, prodala, tako da nije ostalo ništa. Situacija više nego loša, pogotovo prepašću pojedinih tvrtki iz Korčule.


Općina Smokvica ostala je na onome što je imala i prije rata. PZ “Jedinstvo” se drži na životu, ali kako i koliko dugo teško je odgovoriti. HTP “Brna” je u velikim teškoćama. Možda je spasi budući kupac ili realizacija aerodroma.


Općina Blato je od svih lokalnih zajednica na otoku pokazala okretnost i snalažljivost u novim uvijetima i uspjela ostvariti određene zahvate u infrastrukturi, ali je u gospodarstvu doživijela sličnu sudbinu kao i ostali. Uspjela je sačuvati najveću i najvažniju tvrtku “Radež” koja odlično radi i zapošljava preko 500 radnika. Svi su drugi gospodarski subjekti na staklenim nogama od poljopivrede, turizma, trikotaže i ne ostvaruju ni u tragovima prijeratne rezultate.


Općina Vela Luka je danas u očajnoj situaciji s gospodarskog aspekta. Turizam je privatiziran (ne na najboljii način) i radi izuzetno loše. Gotovo i da ne radi. Greben je otišao u stečaj i sudbina mu je krajnje neizvjesna. Tvornica za preradu ribe je bljeda kopija stare Jadranke, trgovina također. Dalmatinska plovidba je nestala. Jedina tvrtka koja dobro radi je lječilište “Kalos”.


To je sadašnja stvarnost i stanje gospodarstva na našem otoku. Od najmnogoljudnijeg otoka na Jadranu s najrazvijeniim gospodarstvom i stalnim priraštajem stanovništva od šezdesetih do devedesetih godina, došavši gotovo na 19.000 stanovnika, sada smo štafetnu pallcu morali preda ti Krku, a mi ubilježiti smanjenje broja stanovnika za više od dvije tisuće od gotovo 8.000 zaposlenih danas radi jedna trećina. Zavod za zapoš1javanje, te državna i lokana administracija postale su najtraženije tvrtke na našem području.


Dakle što je ostalo? Ništa.


Ovo je realna slika našeg otoka nekada i sada. Ne treba biti posebno pametan da svatko od nas vidi gdje smo, koliko smo nazadovali u svakom pogledu i dali uopće ima realnih mogućnosti da se u kratkom vremenu vratimo na pozicije gdje smo bili, posebno u gospodarstvu. Mislim da nema. Za sada će nam ostati samo siječanja na ono što smo bili i što više nikada nećemo biti.


P.S.


Ukoliko je neka sredina ili tvrtka u ovih deset godina napravila nešto značajno a da ovdje nije spomenuto, molim da me zaslužni za to ispričaju radi neinformiranosti, jer nikakovih zli primisli nisam imao.


Dušan Kalogjera dipl. oec.
publicist iz Korčule

Građani, što je ostalo?


KORČULA – Svoj komentar na proslavu 60.-te obljetnice oslobođenja grada Korčule od fašističke okupacije nisam napisao da bi otvorio polemiku “ustaša” i “partizana”, odnosno njihovih današnjih simpatizera, već iz razloga dviju nepobitnih istina i činjenica:




  1. Da su partizani kao dio antifašističke koalicije oslobodili Korčulu od njemačkih fašističkih okupatora 13. rujna 1944. godine i
  2. Da je Korčula od 1945. godine (završetka II Svj. rata) doživjela i ostvarila procvat u svim sferama života društva i pojedinca.

Imajući samo te dvije činjenice u vidu grad je zaslužio dostojanstveniju i bogatiju proslavu. Čitajući internetske komentare na moj tekst, što smatram dobrim, dao bi nekoliko općih primjedbi i to:



  1. Dobar dio komentara je nepismeno napisan i služe se “kočijaškim” rječnikom, što ne priliči ozbiljnim ljudima i ozbiljnoj polemici.
  2. Veliki dio komentara je proizvoljan i nije utemeljen na povijesnim istinama, a pošto pretpostavljam da ga piše mlađa populacija, uočava se strahovita praznina u poznavanju povijesti svoga grada posebno novije (one od 1945. do 1990. godine).
  3. Najveća moja zamjerka “piscima” je to što nemaju hrabrosti, da ne kažem “m..a”, da svoje stavove i optužbe na račun pojedinaca podkrijepe svojim potpisom, odnosno punim imenom i prezimenom, već stranice interneta prisvajaju za svoje nebuloze, liječenje isfrustriranosti i primitivnog vrijeđanja.

Radi nekih komentara na moj tekst, ne radi njihova značaja ili vjerodostojnosti, već iz pragmatičkih razloga, iznosim pregršt zanimljivih podataka o postignućima Korčule u pedeset poslijeratnih godina, kako bi onima koji misle da smo živjeli u mraku otvorio oči.


GRADANI ŠTO JE OSTALO


Korčula, nekada uzorna općina u Hrvatskoj u gotovo svim elementima vrijednosnog sustava: gospodarski 25 od 125 općina, najvišim zdrastvenim i socijalnim standardima, bez nezaposlenih, dobro organiziranim školstvom, značajnom sportskom sredinom, najvišim sigurnosnim standardima (posebno u turističkog sezoni), dobro riješenom infrastrukturom, najmnogoljudnijim otokom s porastom stanovništva 1981.-1991. od 8% i još mnogo toga.


Danas na rubu kolapsa, bez zacrtane budućnosti, a još više bez onih koji bi o njoj trebali skrbiti i svojim programima uliti građanima nadu da nisu potpuno ostavljeni i da će ipak jednog dana biti bolje, ne onako kako je bilo ali barem zadovoljavajuće.


U potkrijepi svojih tvrdnji dati ću samo nekoliko konkretnih podataka o zatečenom stanju na mom otoku i gradu s stanjem 31.12.1989. god.:



  • tri brodograđevne tvrtke s 1.412 zaposlenih

  • dvije pomorske tvrtke s 1.056 zaposlenih


  • PTT premet s 102 zaposlena


  • pet turističko-ugostiteljskih tvrtki s 5.743 hotelska kreveta i 12.445 ležaja u komplementarnom smještaju, ostvarenih preko 1.350.000 nočenja i preko 113.000 gostiju, te 1.301 stalno zaposlenih i isto toliko sezonaca


  • tri trgovačke tvrtke s 537 zaposlenih


  • tri zanatsko-građevinske tvrtke s 291 zaposlenih


  • tvrtka za ulov i preradu ribe s 205 zaposlenih


  • tvornica limene ambalaže s 70 zaposlenih


  • tvornica elektronike s 120 zaposlenih


  • tvormica trikotaže s 367 zaposlenih (pretežito žena)


  • tvornica kemijskih preizvoda s 50 zaposlenih


  • tri poljoprivredne tvrtke s 407 zaposlenih i nekoliko stotina kooperanata


  • tri komunalne tvrtke s 84 zaposlena


  • desetke privatnih obrta s više od 100 zaposlenih

Ukupni prihog korčulanskog gospodarstva te godine (1989.) je izaosio 197.774.000 Eura, od toga u izvozu 96.766.000 Eura ili 57%. Dobit iz poslovanja je iznosila 15.108.00 Eura. Društvena potrošnja (školstvo, zdravstvo, proračun, socijala i sport) je iznosila 9.748.000 Eura. Ukupni gubici iz poslovanja gospodarstva su iznosili 3.008.500 Eura ili 1,77% od ukupnog prihoda ili 19,9% od ostvarene dobiti u gospodarstvu.


Izgrađeno je 216 km cesta, od čega 190 km suvremenog kolnika, dok je po značaju 97 km pripada regionalnim a 119 lokalnim cestama. U 1989. godini izgrađeno je 68 stanova, a 570 ih je bilo nedovršenih. Dvanaest osnovnih škola s 2,064 učenika i 121 nastavnikom. Tri srednje škole s 645 učenika i 42 profesora. Četiri narodne knjižnice s 20.004 knjige, tri kinematografa sa 845 sjedišta i 16.000 posjetitelja. Dom zdravlja u Korčuli s 115 zaposlenih i jedna od najuzornijih ustanova takove vrste u Hrvatskoj, Dom zdravlga u Vela Luci s zdrastvenom stanicom u Blatu i lječilištem “Kalos”, Dom starih u Korčuli kapaciteta 50 postelja visoke B kategorije, rekonstruirani Dom staraca u Blatu i Dom umirovljenika u Vela Luci, također visoke B kategorije. Jedna mala Korčula je 1978.godine osvojila Kup pobjednika kupova Europe u vaterpolu, bila viceprvak bivše države i pobjednik Kupa bivše države.


 


U vremenu od 1986.- 1990. godine na otoku Korčuli su dovršene ili izgrađene određene epohalne investicije, kao i niz drugih:




  • dovršen je regionalni vodovod N-P-K i dovedena voda na istočni dio otoka (plan je bio dovest vodu u svako naselje na otoku i Lastovu). To je jedan od najduljih vodovoda na Balkanu s 28 km podvodnih cijevi na trasi Blace-Pelješac-Korčula


  • završena je rekonstrukcija i izgradnja magistralne otočke ceste Lumbarda – Vela Luka, izgrađena je zaobilaznica mjesta Pupnat i Račišće, izrađen je projekt i ekonomska studija za korčulanski aerodrom, izrađen je idejni projekt trajektnog pristaništa u Orebiću i izgrađeno tri kilometra zaobilaznice Vignja, Kučišta i Orebića.


  • doneseni su urbanistički planovi za sva naselja gradskog karaktera i grad Korčulu, te niz provedbenih planova za pojedina područja na Pelješcu i Korčuli


  • izgrađen je novi digitalni PTT centar i rekostruirana većina telefonskih centrala na otoku i Pelješcu, izgrađena je 110/35 TS u Blatu


  • izgrađen je suvremeni kanalizacijski sustav za odvod fekalija u gradu Korčuli


  • izgrađen je novi brodograđevni pogon za obradu željeza u “Grebenu” Vela Luka i uložena značajna sredstva u tehnologiju “Radeža” i “Inkobroda”


  • izgrađena je velika hladnjača kapaciteta 1.100 tona u tvornici za preradu ribe “Jadranka”


  • izgrađen je hotel “Adria” u Vela Luci kapaciteta 220 kreveta


  • rekonstruirani su hotel “Alfir”u Prižbi i hotel “Feral” u Brni, izgrađen je sportsko-zabavni centar u Istruzi i oskrbni centar u Brni


  • izgrađena je ACI marina u KorčEuli kapaciteta 250 vezova, te marina u Lumbardi


  • izgrađeno je apartmansko naselje u sklopu Bon Reposa, kao i logistički centar istog hotela


  • izgrađen je novi vinski podrum u Čari i nova uljara u Smokvici


  • izgrađena je velika i suvremena benifzinska stanica za brodove i automobile u Korčuli i nova benzinska stanica u Smokvici


  • izgrađena su četiri nova frigo broda za Mediteransku plovidbu iz Korčule i nabavljeno 5 polovnih brodova za Dalmatinsku plovidbu iz Vele Luke


  • izgrađen je Centar za usmjereno obrazovanje i Centar za kulturu u Vela Luci, a započeta je izgradnja novog Doma zdravlja u Blatu.


Naprijed iznijeto je samo ono značajno što se događalo na našoj općini, dok o manjim zahvatima, kojih je bilo na desetke, nema potrebe ni govoriti, iako danas i oni pune novinske stupce u nedostatku velikih i značajnih poduhvata.


Za pravilno vrednovanje svega što je na Korčuli postignuto nužno je sagledati i pokazatelje osobnog standarda našeg stanovništva. Veliki broj naših građana pored svog osnovnog zanimanja kroz stalno zaposlenje bavilo se i dodatnim poslovima, posebno iz oblasti turizma, poljoprivrede i ribarstva, što im je značajno poboljšavalo prihode a time i omogućuje iznadprosjećni standard. U pedeset posljeratnih godina izgrađeno je na tisuće novih stambenih i vikend kuća, Neka, od prije trideset godina potpuno nenaseljena područja postala su nova naselja (Soline, Zagradac, Lumbarajsko Račišće, Strečica, Medvidnjak, Žrnovska Banja, Prigradica, Tre Porti, Garma Nova, Grščica, Prižba, Brna, Zavalatica i neka druga) Korčula, Blato, Vela Luka, Lumbarda i druga već postojeća naselja su se podvostručila i potrostručila. Gotovo da nije bilo domaćinstva koje nije imalo televizor u boji, razne stereo i video aparate Hladnjaci, strojevi za pranje rublja i drugi kućanski aparati su bili svugdje prisutni pa se “kao dio standarda više nisu ni računali. Gotovo svaki četvrti stanovnik je imao brod ili automobil. Gotovo su sva poljoprivredna domaćinstva kao i oni, kojima je poljoprivreda bila sporedno zanimanje, bila mehanizirana traktaorima i poljoprivrednim strojevima. Devizna i dinarska štednja građana bila ge na iznad prosjećnoj razini. Nije bilo stanovnika koji nije završio srednji stupanj školovanja, a na visokim školama i fakultetima završilo je školovanje na stotine mladića i djevojaka, uglavnom uz pomoć stipendija, a po završetku studija i osigurano radno mjesto.


Što je ostalo?


Krenuvši od istoka prema zapadu ili obrnuto poražavajuća zbilja se neće mijenjati. Krenimo od istoka.


Prilike u sadašnooj gradskoj općini Korčula su doista teške, posebne u gospodarstvu. Brodogradilište “Inkobrod” je od rujna 1997. godine u stečaju, pa se stanje uza sve pokušaje, od kojih ge većina bila pogrešna, nije popravilo. Od Montmontaže, Inmonta, Lede, ništa se nije dogodilo što bi upučivalo na dugoročno rješenje, osim što se može reći da je jedino tvrtka Inmont uredno izvršavala svoje obveze prema vjerovnicima i radnicima. Sve ovo upučuje na to da u novonastalim uvijetima (nakon stečaja) klasičnoj brodogradnji tamo više nije mjesto, a pogotovo izradi sekcija i trupova broda, jednog od najlošijeg plaćenog posla u brodogradnji.


Drugo, Korčula za brođogradevnu aktivnost više nema kadrova. Životna dob sadašajih meštara (dobrih) je između 40 – 55 godina, a brodograđevna zanimanja se ne izučavaju već desetak godina, što znači da bi za desetak gođina te poslove u Korčuli isključivo radila kooperacija. Što bi to donosilo Korčuli? Ništa osim problema i zauzimanja izuzetno vrijednog prostora. Zbog toga taj opciji treba reći zbogom.


Treće, prostor na kojemu se nalazi bivši “Inkobrod” sa čitavim prostorom uvale Ježevica predstavlja najvrijedniji prostorni resurs grada Korčule. To je biser ne samo Jadrana već i Mediterana, koji se nemože upropastiti brzopletim i nekompetentnim odlukama pojedinaca ili grupa imajući prvenstveno u vidu grupne ili pojedinačne interese. On mora biti iskorišten jedino i samo u interesu grada i većine njegovih građana, pa u odlukama o tom prostoru i eventualnim koncesijama moraju biti uključeni svi građani a ne samo gradska vlast.


Četvrto, za taj prostor, poslje okončanja stečaja, grad mora već sada izraditi potrebne prostorne studije o budućoj namjeni tog prostora i to jedino za potrebe turizma i nautičkog turizma. Sa adekvatnim programima, stručno i profesionalno oblikovanim, može se bez problema naći novac za njihovu realizaciju, odnosno potencijalne investitore. Nemojmo očekivati da će oni pasti iz neba. To je jedini pravi način da Korčula nadoknadi Inkobrod i ostale izgubljene tvrtke i osigura potrebito zapošljavanje.


HTP Korčula za vrlo kratko vrijeme doći će na prodaju i tu grad mora iskazati svoje određene zahtjeve i interese, prvenstveno zahtijevajući transparentnost prodaje i sudjelovanje u trasiranju turističke budućnosti Korčule, do traženja učešća u vlasništvu prilikom prodaje. Moramo voditi računa da nam se ne dogodi kao Hvaranima. Grad je dosta svoje rente uložio u tu tvrtku, godinama je gledajući kao svoj pa bi bilo normalno i moralno da od prodaje nešto i dobije. Ta tvrtka je u teškoćama. Ostvaruje puno manje efekte od prijeratnih. Objekti su (osim onih renoviranih) u dosta lošem stanju i zahtjevaju hitnu obnovu i podizanje kategorije, kako bi mogla primati kvalitetnije goste. To zahtjeva velike investicije pa i zahtjeve prema potencijalnim kupcima, kao i zaštitu prava uposlenih, iako ih je danas gotovo polovina od ranijeg broja.


Gradina je davno nestala u mešetarskim poslovima pretvorbe. Ogrommi novac se odliva iz Korču1e, a grad od toga ima minimalnu ili nikakovu korist .Naobizarniji trenutak ove pretvorbe ,koju je sa 300.000 DM pomogla i bivša vlast, je svakako činjenica da nam se je Mediator (Gradina) uknjižio na dio gradskih zidina zvanih Arsenal. Grad se mora založiti i učiniti sve da se taj prostor vrati u vlasništvo grada, po cijenu da ga i ponovo kupi.


ZGP ne postoji već više godina. Ono je isto bilo dijelom žrtva pretvorbe, do kojega su se sumljivim transakcijama dočepala neka gospoda ne radi nastavka njegove proizvodnje već radi imovine.


Mediteranska plevodba jedina tvrtka u gradu koja je kako, tako sačuvala svoju fiziomomiju i u ovih desetak godina, sada je pred teškim iskušenjem unutrašnjih borbi dviju frakcija (nažalost obiju domaćih). Obije ističu kao glavni cilj sačuvati i unaprediti tvrtku. Jedna će pobijediti sigurno, a dali će sačuvati tvrtku ostaje da vidimo. No i taj posljednji mohikanac je prije kratkog vremena pao na koljena, Korčula je time ostala bez ičega i upada u još veće beznađe. Možda će neki pojedinac ili grupa i u tome vidjeti svoju korist i probitak.


Korčulanska banka, nekad jedna od moćnih i samostalnih filijala Splitske banke danas je pretvorena u običnu poslovnicu (šaltere) za rad s stanovništvom, s obrazložeajem da Korčuli nije potrebno više, jer da gospodarstvo tamo više ne stanuje. Ni to vlast nije smjela dopustiti, jer se ne može prihvatiti teza da je lokalna vlast zadužena samo za čistoću, komunalije i davanje gradske imovine u zakup.


Putujući dalje u općinu Lumbarda nailazimo također ma velike poteškoće i frustracije građana. Mjesto koje je prije promjena imalo sasvim solidnu turističko-ugostiteljsku kuću, koja je uz radna mjesta u gradu Korčuli, mogla osigurati punu zaposlenost potpuno se raspala, podijelila, prodala, tako da nije ostalo ništa. Situacija više nego loša, pogotovo prepašću pojedinih tvrtki iz Korčule.


Općina Smokvica ostala je na onome što je imala i prije rata. PZ “Jedinstvo” se drži na životu, ali kako i koliko dugo teško je odgovoriti. HTP “Brna” je u velikim teškoćama. Možda je spasi budući kupac ili realizacija aerodroma.


Općina Blato je od svih lokalnih zajednica na otoku pokazala okretnost i snalažljivost u novim uvijetima i uspjela ostvariti određene zahvate u infrastrukturi, ali je u gospodarstvu doživijela sličnu sudbinu kao i ostali. Uspjela je sačuvati najveću i najvažniju tvrtku “Radež” koja odlično radi i zapošljava preko 500 radnika. Svi su drugi gospodarski subjekti na staklenim nogama od poljopivrede, turizma, trikotaže i ne ostvaruju ni u tragovima prijeratne rezultate.


Općina Vela Luka je danas u očajnoj situaciji s gospodarskog aspekta. Turizam je privatiziran (ne na najboljii način) i radi izuzetno loše. Gotovo i da ne radi. Greben je otišao u stečaj i sudbina mu je krajnje neizvjesna. Tvornica za preradu ribe je bljeda kopija stare Jadranke, trgovina također. Dalmatinska plovidba je nestala. Jedina tvrtka koja dobro radi je lječilište “Kalos”.


To je sadašnja stvarnost i stanje gospodarstva na našem otoku. Od najmnogoljudnijeg otoka na Jadranu s najrazvijeniim gospodarstvom i stalnim priraštajem stanovništva od šezdesetih do devedesetih godina, došavši gotovo na 19.000 stanovnika, sada smo štafetnu pallcu morali preda ti Krku, a mi ubilježiti smanjenje broja stanovnika za više od dvije tisuće od gotovo 8.000 zaposlenih danas radi jedna trećina. Zavod za zapoš1javanje, te državna i lokana administracija postale su najtraženije tvrtke na našem području.


Dakle što je ostalo? Ništa.


Ovo je realna slika našeg otoka nekada i sada. Ne treba biti posebno pametan da svatko od nas vidi gdje smo, koliko smo nazadovali u svakom pogledu i dali uopće ima realnih mogućnosti da se u kratkom vremenu vratimo na pozicije gdje smo bili, posebno u gospodarstvu. Mislim da nema. Za sada će nam ostati samo siječanja na ono što smo bili i što više nikada nećemo biti.


P.S.


Ukoliko je neka sredina ili tvrtka u ovih deset godina napravila nešto značajno a da ovdje nije spomenuto, molim da me zaslužni za to ispričaju radi neinformiranosti, jer nikakovih zli primisli nisam imao.


Dušan Kalogjera dipl. oec.
publicist iz Korčule

Pošalji dalje: