Uz dan koji čitav suvremeni svijet obilježava kao

Uz dan koji čitav suvremeni svijet obilježava kao ženski

I borba stvori ženu.


MIT O ŽENAMA KAO LIJEPIM pratiljama odlučnih muškaraca, muzama zbog kojih su stvarana antologijska djela, te njegovateljicama hrabrih pripadnika ratobornijeg spola, lagano su tijekom stoljeća “grickale” vizionarke odlučne volje, spremne na traženje svog mjesta u društvu. Zlobnici bi rekli kako je povijest zapravo muškog roda, već u startu eliminirajući značaj žena i njihovu borbu za svoja prava. No žene kao romanopiskinja Mary Wollstonecraft, borac za ženska prava Clara Zetkin ili francuska književnica George Sand, prva žena što je iz protesta u javnosti nosila hlače, pokazale su kako i pripadnice slabijeg spola mogu steći zavidnu rolu u dotadašnjem isključivo muškom filmu.


Zato je upravo Dan žena, 8. ožujka, koji se i dan danas slavi u velikom dijelu svijeta, odlična prigoda za prisjećanje na sve žene, koje još uvijek pod strogim i okrutnim plaštom muške dominacije trpe raznorazna poniženja. Nije zgorega napomenuti kako su usprkos mnogim međunarodnim ugovorima što afirmiraju ljudska prava, djevojčice i žene puno češće od muškaraca siromašne, neishranjene i nepismene. Kalkulira se također i kako od ukupnog broja nepismenih osoba na svijetu, čak dvije trećine otpada na žene.


Hijena u suknji


Posebnu bi priču mogle ispričati žene iz izoliranih i siromašnih zemalja, u kojem još uvijek vladaju barbarski zakoni muškog svijeta. Podređene, opterećene brutalnim običajima genitalnog osakaćivanja, spaljivane u slučaju neposluha, bičevane ili seksualno zlostavljane, tjerane u neželjeni ili dogovoreni brak, ili kao roba prodavane drugim osobama, te žene su još uvijek daleko od svijeta u kojem vladaju zakonski utemeljena prava jednakosti i ravnopravnosti spolova.
A borba za prava počela je davno još od feministkinje Theorigne de Mericourt, koja je zbog svojih, u to vrijeme nepoćudnih ideja bila javno išibana. Tu je i Mary Wollstonecraft, koju su nazivali i hijenom u suknji, jedine žene koja se u ludilu zamračenog 18. stoljeća usudila suprotstaviti muškarcima.
Mary je čak u svojoj knjizi Zahtjevi za prava žena, smislila gotovo sve što se u nadolazećim stoljećima iskristaliziralo kao žensko pitanje. Vjerovala je da će se žene osloboditi ropstva tek kada se obrazuju, zahtijevala je mješovite škole, a čak je i sanjala o ženskim predstavnicama i u Parlamentu.
No tek su sufražetkinje konačno privukle pravu pažnju javnosti, prisilivši muški svijet na razbijanje fame o ženama stvorenim tek za ulogu pratilja i majki. Sufražetkinje su bile pobornice za ravnopravnost žena i muškaraca na svim poljima javnog i političkog života. Ime su dobile po riječi suffrage, koja označava zahtjev priznavanja prava glasa ženama, a prvi su se puta javile u Engleskoj u 60-im godinama 19. stoljeća.
Sufražetkinje su mnogo puta hapšene i izvrgavane ruglu, no one se nisu predavale, čak su i u zatvorima pružale otpor štrajkovima glađu, žeđu, te nespavanjem. Hranili su ih na silu, no one su hranu povraćale. Čak je bio izmišljen i zakon po kojem su sufražetkinje izmučene glađu mogle biti puštene iz zatvora, da bi ih se onda ponovo privelo nakon oporavka. Ustrajna borba koja je bila praćena i smrtnim slučajevima ipak je na kraju urodila plodom, 1918. godine sve Engleskinje starije od 30 godina, bez obzira na svoj status, imanje i kvalifikacije, dobile su pravo glasa.


Devetnaesti amandman


Aktivan je također bio i Pokret žena u SAD-u, no on ipak nikada nije dosegao tako drastične oblike kakvi su zabilježeni u Europi. I SAD je iznjedrio čitavu plejadu ženskih likova čija su imena ostala zabilježena u povijesti, a sve je to 1920. godine rezultiralo stjecanjem prava glasa kojeg su Amerikanke dobile kroz 19 amandman.
Ostalo je već povijest, no ovog puta ženska kojoj je je prethodio i pokret rođen na prijelomu stoljeća. Do 1910. godine kada je i konačno utemeljen Dan žena koji se rodio iz niza malih ali jakih ženskih “brzaca”. Svemu tome je pogodovao veliki industrijski napredak, no i jake turbulencije, krize, te radikalne ideologije, snažna spolna segregacija i mali postotak zaposlenih žena. Nepravda i ugnjetavanje su učinile svoje, revolucionarne promjene i težnja za novim vezale su žene svijeta, iznjedrile su Claru Zetkin, i dovevši do Dana žena, kojeg je već 1911. u Europi proslavilo više od milijun ljudi.
I dan danas, brojne žene svijeta moraju se boriti za svoja prava. Čitav niz udruga i asocijacija usrdno im pruža pomoć, pokušavajući im osigurati jednakost, ravnopravnost i osnaživanje. I dok su žene civiliziranijih zemalja svijeta dobile pravo glasa, one u siromašnijima čeka još puno posla.
A za nadati se kako im u toj borbi može pomoći program za akciju Međunarodne konferencije o stanovništvu i razvitku koji zemlje između ostalog obvezuje na eliminaciju nepismenosti i raznih barijera postavljenih pred žene, borbu protiv nasilja nad ženama i djevojčicama, ratificiranje svih ugovora koji promiču ženska prava, donošenje zakona o minimalnoj starosti osobe, za davanje pristanka na seksualni odnos i brak… I to je tek dio.


 VAŠE MIŠLJENJE (FORUM)


Tekst: Tanja Šimundić-Bendić, SD, 2004

Uz dan koji čitav suvremeni svijet obilježava kao ženski

I borba stvori ženu.


MIT O ŽENAMA KAO LIJEPIM pratiljama odlučnih muškaraca, muzama zbog kojih su stvarana antologijska djela, te njegovateljicama hrabrih pripadnika ratobornijeg spola, lagano su tijekom stoljeća “grickale” vizionarke odlučne volje, spremne na traženje svog mjesta u društvu. Zlobnici bi rekli kako je povijest zapravo muškog roda, već u startu eliminirajući značaj žena i njihovu borbu za svoja prava. No žene kao romanopiskinja Mary Wollstonecraft, borac za ženska prava Clara Zetkin ili francuska književnica George Sand, prva žena što je iz protesta u javnosti nosila hlače, pokazale su kako i pripadnice slabijeg spola mogu steći zavidnu rolu u dotadašnjem isključivo muškom filmu.


Zato je upravo Dan žena, 8. ožujka, koji se i dan danas slavi u velikom dijelu svijeta, odlična prigoda za prisjećanje na sve žene, koje još uvijek pod strogim i okrutnim plaštom muške dominacije trpe raznorazna poniženja. Nije zgorega napomenuti kako su usprkos mnogim međunarodnim ugovorima što afirmiraju ljudska prava, djevojčice i žene puno češće od muškaraca siromašne, neishranjene i nepismene. Kalkulira se također i kako od ukupnog broja nepismenih osoba na svijetu, čak dvije trećine otpada na žene.


Hijena u suknji


Posebnu bi priču mogle ispričati žene iz izoliranih i siromašnih zemalja, u kojem još uvijek vladaju barbarski zakoni muškog svijeta. Podređene, opterećene brutalnim običajima genitalnog osakaćivanja, spaljivane u slučaju neposluha, bičevane ili seksualno zlostavljane, tjerane u neželjeni ili dogovoreni brak, ili kao roba prodavane drugim osobama, te žene su još uvijek daleko od svijeta u kojem vladaju zakonski utemeljena prava jednakosti i ravnopravnosti spolova.
A borba za prava počela je davno još od feministkinje Theorigne de Mericourt, koja je zbog svojih, u to vrijeme nepoćudnih ideja bila javno išibana. Tu je i Mary Wollstonecraft, koju su nazivali i hijenom u suknji, jedine žene koja se u ludilu zamračenog 18. stoljeća usudila suprotstaviti muškarcima.
Mary je čak u svojoj knjizi Zahtjevi za prava žena, smislila gotovo sve što se u nadolazećim stoljećima iskristaliziralo kao žensko pitanje. Vjerovala je da će se žene osloboditi ropstva tek kada se obrazuju, zahtijevala je mješovite škole, a čak je i sanjala o ženskim predstavnicama i u Parlamentu.
No tek su sufražetkinje konačno privukle pravu pažnju javnosti, prisilivši muški svijet na razbijanje fame o ženama stvorenim tek za ulogu pratilja i majki. Sufražetkinje su bile pobornice za ravnopravnost žena i muškaraca na svim poljima javnog i političkog života. Ime su dobile po riječi suffrage, koja označava zahtjev priznavanja prava glasa ženama, a prvi su se puta javile u Engleskoj u 60-im godinama 19. stoljeća.
Sufražetkinje su mnogo puta hapšene i izvrgavane ruglu, no one se nisu predavale, čak su i u zatvorima pružale otpor štrajkovima glađu, žeđu, te nespavanjem. Hranili su ih na silu, no one su hranu povraćale. Čak je bio izmišljen i zakon po kojem su sufražetkinje izmučene glađu mogle biti puštene iz zatvora, da bi ih se onda ponovo privelo nakon oporavka. Ustrajna borba koja je bila praćena i smrtnim slučajevima ipak je na kraju urodila plodom, 1918. godine sve Engleskinje starije od 30 godina, bez obzira na svoj status, imanje i kvalifikacije, dobile su pravo glasa.


Devetnaesti amandman


Aktivan je također bio i Pokret žena u SAD-u, no on ipak nikada nije dosegao tako drastične oblike kakvi su zabilježeni u Europi. I SAD je iznjedrio čitavu plejadu ženskih likova čija su imena ostala zabilježena u povijesti, a sve je to 1920. godine rezultiralo stjecanjem prava glasa kojeg su Amerikanke dobile kroz 19 amandman.
Ostalo je već povijest, no ovog puta ženska kojoj je je prethodio i pokret rođen na prijelomu stoljeća. Do 1910. godine kada je i konačno utemeljen Dan žena koji se rodio iz niza malih ali jakih ženskih “brzaca”. Svemu tome je pogodovao veliki industrijski napredak, no i jake turbulencije, krize, te radikalne ideologije, snažna spolna segregacija i mali postotak zaposlenih žena. Nepravda i ugnjetavanje su učinile svoje, revolucionarne promjene i težnja za novim vezale su žene svijeta, iznjedrile su Claru Zetkin, i dovevši do Dana žena, kojeg je već 1911. u Europi proslavilo više od milijun ljudi.
I dan danas, brojne žene svijeta moraju se boriti za svoja prava. Čitav niz udruga i asocijacija usrdno im pruža pomoć, pokušavajući im osigurati jednakost, ravnopravnost i osnaživanje. I dok su žene civiliziranijih zemalja svijeta dobile pravo glasa, one u siromašnijima čeka još puno posla.
A za nadati se kako im u toj borbi može pomoći program za akciju Međunarodne konferencije o stanovništvu i razvitku koji zemlje između ostalog obvezuje na eliminaciju nepismenosti i raznih barijera postavljenih pred žene, borbu protiv nasilja nad ženama i djevojčicama, ratificiranje svih ugovora koji promiču ženska prava, donošenje zakona o minimalnoj starosti osobe, za davanje pristanka na seksualni odnos i brak… I to je tek dio.


 VAŠE MIŠLJENJE (FORUM)


Tekst: Tanja Šimundić-Bendić, SD, 2004

Pošalji dalje: