Što mi je povjerio moj otac James Bond

ARISTOKRACIJA NA KORČULI


Što mi je povjerio moj otac James Bond


Lik tajnog agenta Jamesa Bonda 007 zacijelo je velikim dijelom nastao prema životu moga oca, ali vjerujem da on nije bio špijun. To je žestoko nijekala i moja majka, tvrdeći da je jedino bondovsko u životu njezina supruga bilo to što je volio lijepe žene i uvijek sa sobom na put nosio bocu votke – počeo je priču o zanimljivom životu svojih roditelja James Maclean, sin Sir Fitzroya Macleana, osobnog izaslanika Winstona Churchilla pri partizanima i zapovjednika britanske vojne misije pri Vrhovnom štabu, i aristokratkinje Lady Veronice Maclean.


Sir Fitzroy, inače veliki prijatelj Josipa Broza Tita, umro je 1996. godine, a Lady Veronica, čiji je život bio jednako buran kao i suprugov, preminula je u siječnju ove godine.


Moja majka se uvijek ljutila kada bi čula da govore za oca da je špijun, ali činjenica da je Ian Fleming, autor agenta 007, bio očev dobar prijatelj i da ga je on nadahnuo za stvaranje tog lika. Dok je moj otac kao diplomat radio u britanskoj ambasadi u Parizu, upoznao je „prave“ špijune, ali njihov život nije bio ni upola tako glamurozan i uzbudljiv kao onaj mog oca. Život špijuna bio je vrlo zatvoren i tih, što se mome ocu nije sviđalo. On je bio veliki individualac i avanturist, a ni Fleming nije mogao po uzoru na tadašnje špijune zamisliti lik Jamesa Bonda – tumači James, koji sa suprugom Sarom i sinovima Alexandrom Fitzroyem i Johnnyijem boravi u Korčuli kad god može. Sada ondje dovršava knjigu o Korčuli.


Ljubav Sir Fitzroya Macleana, velikog diplomata i vojnika, autoritativnog političara, povjesničara, svjetskog putnika i člana britanskog parlamenta od 1941 do 1974, prema Korčuli začela se još, prisjeća se James očevih priča, daleke 1943. godine, kada je nakon susreta s Titom na Drvaru prvi put došao na taj otok. Odmah se zaljubio u Korčulu i gostoljubive mještane, a kada je nakon dvadesetak godina kasnije spomenuo Titu da bi rado tamo imao kuću na u kojoj bi se mogao „osušiti od mokre škotske zime“, on mu je kazao da će mu je darovati. Moj otac nije želio prihvatiti tako velikodušan dar, smatrajući da bi ga to kompromitiralo u njegovom poslu, ali mu je nakon dugog razmišljanja rekao: „Ako mi dopustiš da kupim kuću, bit će to dobar kompromis“. Tito je kazao kako će to biti vrlo komplicirano, jer stranci tada nisu smjeli kupovati nekretnine, ali da će pokušati nešto napraviti. Godine 1966. utjecao je na promjenu jugoslavenskog zakona i omogućio Sir Fitzroyu kupnju kuće zbog, kako je objasnio, «velikih zasluga što je Jugoslavija dobila status saveznika. I tako je palača Boschi u samom središtu staroga grada pored katedrale postala vlasništvo moje obitelji, koja je odonda smatra svojim drugim domom – ispričao nam je James istinu o kući u kojoj se osjeća duh dvoje iznimnih ljudi.


Supružnici Maclean prebrodili su dva svjetska rata, družili se s britanskom kraljevskom obitelji, prijateljevali s Winstonom Churchillom, Johnom Kennedyjem, za kojega se Lady Veronica uvijek čudila kako je uopće postao predsjednik SAD-a, Mihailom Gorbačovom, Margaret Tacher i naročito s Titom, a za sobom su ostavili nevjerojatne priče.


Dok je moj otac radio za britansku ambasadu u Moskvi, proputovao je cijeli tadašnji Sovjetski Savez i stalno su ga pratili tajni agenti NKVD-a, preteče KGB-a, kojima je uvijek uspijevao pobjeći. Pričao mi je kako su ga slijedili dok se vozio vlakom i kada su se zaustavili na postaji moj otac je ugledao seljaka s konjem i platio mu da mu „iznajmi“ konja za bijeg. Uvijek se smijao kada bi se prisjećao izbezumljenih tajnih agenata koji nisu mogli nastaviti potjeru jer nisu znali jahati, dok je moj otac bio vrhunski jahač – kazao nam je James Maclean prisjećajući se i ručnoga sata svoga oca koji je uvijek pokazivao vrijeme u četiri vremenske zone, jer nikada nije znao kada će ga i kamo poslati na novi zadatak.


MacleanSir Fitzroy Maclean pridružio se britanskim komandosima na poziv Davida Stirlinga, osnivača Special Air Servicea (SAS), specijalne padobranske jedinice za diverzije iza neprijateljskih crta, s kojim se upoznao u Kairu i kasnije postao njegov veliki prijatelj.
– Otac je pričao kako ga je David pozvao da im se priključi ali pod uvjetom da nauči skakati s padobranom, što je i njemu, kako mu je priznao, bilo vrlo neugodno, ali to je bio jedini način da se pobijedi neprijatelja. Stirling mu je tada priznao kako SAS nazivaju brigadom samo da bi prestrašili neprijatelje, a kako je to ustvari samo jedna mala satnija. Avanturist, kakav je bio moj otac, nije mogao odoljeti pozivu koji mu je zvučao vrlo zanimljivo i nedugo nakon toga već su izvodili diverzije po Zapadnoj pustinji, Srednjem istoku i kasnije u Jugoslaviji – govori James kroz smijeh.


Spomenuo se i zgode kada su se David i njegov otac padobranima spustili iza njemačkih linija sa zadatkom da unište njemački vlak, ali plan je propao pošto su shvatili da su im probušeni gumeni čamci s kojima su trebali pobjeći.


David Stirling je, kazao nam je James, posredovao i u upoznavanju njegovih roditelja. Doveo je 34-godišnjeg Fitzroya u svoju kuću na večeru, a tamo je s Davidovom sestrom bila Veronica, kojoj su tada bile 24 godine. Već je bila udovica pomorskog časnika Alana Phippsa, sina britanskog ambasadora u Parizu i Berlinu, s kojim je imala dvoje djece. Otac mu je pričao da je to zaista bila ljubav na prvi pogled i kada ju je nedugo nakon te večeri zaprosio, njegova majka, opčinjena njime, odmah je pristala. Otac ju je zadivio, kako mu je kasnije majka ispričala, urođenim autoritetom, lijepim rukama i dobro usklađenom odjećom te izvanrednim smislom za humor.


Lady Veronica često je pratila svoga supruga na putovanjima, ali, kako je kasnije priznala, i u nekim njegovim tajnim akcijama. Tako su, pripovijeda James, zajedno otišli u „špijunsku misiju“ u Tursku, gdje je Sir Fitzroy morao pronaći mjesta za iskrcavanje gerilaca ako hladni rat postane „prevruć“. Često su se zajedno družili i s Titom s kojim je Fitz, kako ga je zvala moja majka, razvio veliko prijateljstvo temeljeno na uzajamnom poštovanju, a što je kasnije i pridonijelo dobrim odnosima između Velike Britanije i Jugoslavije, kaže James.


O njihovom velikom prijateljstvu danas postoji i anegdota nastala kada je Sir Fitzroy Titu na sastanak po prvi put doveo princa Charlsa. Naime, Sir Fitzroy je uvijek Titu donosio bocu pravog domaćeg škotskog viskija i dok je Tito ulijevao princu Charlsu viski u čašu, ovaj ga je upitao je li to Fiotzroyjev viski, našto je Tito odgovorio: „O ne, Fitzroyjev viski čuvam za specijalne prilike“. Ta anegdota se kasnije dugo prepričavala u diplomatskim krugovima.


Nižući priče o svojim roditeljima, sin James kaže kako je nemoguće svega se sjetiti jer bi se o njihovom životu mogli napisati scenariji za nekoliko filmova.


Lady Veronica Maclean susrela se sa svim vodećim državnim dužnosnicima svoga doba i sa 27 od 32 vladajuće kraljevske obitelji. Napisala je nekoliko knjiga, kao i njezin suprug, a posljednju „Past Forgetting“ posvetila je svojim potomcima. U njoj je opisala cijeli svoj život sa, kako je kazala, junakom, avanturistom i ljubavnikom, svojim suprugom Sir Fitzroyem Macleanom.


Sir Fitzroy i Lady Veronica zadužili su Hrvatsku i posebno Korčulu pružanjem humanitarne pomoći kada su kamionom iz Škotske dopremili čitavu ratnu bolnicu. Za to je Lady Veronica od predsjednika Stjepana Mesića primila odličje Reda Danice hrvatske i odličje Reda kneza Branimira, posmrtno dodijeljeno Sir Fitzroyju Macleanu.


Onako usput, James Maclean nam je spomenuo da su osamdesetih godina njegov otac i majka osigurali milijun dolara od američke fondacije Brown za obnovu korčulanske palače Arneri i da su do kraja živjeli za Korčulu. Njihovo četvero djece, Susan i Jeremy, iz prvoga braka Lady Veronice, James i Charles te trinaest unučadi i sedmero praunučadi i dalje će dolaziti u svoju kuću na Korčuli. Sada im je drugi dom, a James se nada da će mu postati i prvi kada ode u mirovinu.


Kako kaže, zajedno s braćom i sestrom nastavit će misiju koju su im ostavili njihovi roditelji – promidžbu Korčule u svijetu i očuvanje njezine kulture i osebujnosti.


Tekst i snimke: Lana Filippi Brkić

ARISTOKRACIJA NA KORČULI


Što mi je povjerio moj otac James Bond


Lik tajnog agenta Jamesa Bonda 007 zacijelo je velikim dijelom nastao prema životu moga oca, ali vjerujem da on nije bio špijun. To je žestoko nijekala i moja majka, tvrdeći da je jedino bondovsko u životu njezina supruga bilo to što je volio lijepe žene i uvijek sa sobom na put nosio bocu votke – počeo je priču o zanimljivom životu svojih roditelja James Maclean, sin Sir Fitzroya Macleana, osobnog izaslanika Winstona Churchilla pri partizanima i zapovjednika britanske vojne misije pri Vrhovnom štabu, i aristokratkinje Lady Veronice Maclean.


Sir Fitzroy, inače veliki prijatelj Josipa Broza Tita, umro je 1996. godine, a Lady Veronica, čiji je život bio jednako buran kao i suprugov, preminula je u siječnju ove godine.


Moja majka se uvijek ljutila kada bi čula da govore za oca da je špijun, ali činjenica da je Ian Fleming, autor agenta 007, bio očev dobar prijatelj i da ga je on nadahnuo za stvaranje tog lika. Dok je moj otac kao diplomat radio u britanskoj ambasadi u Parizu, upoznao je „prave“ špijune, ali njihov život nije bio ni upola tako glamurozan i uzbudljiv kao onaj mog oca. Život špijuna bio je vrlo zatvoren i tih, što se mome ocu nije sviđalo. On je bio veliki individualac i avanturist, a ni Fleming nije mogao po uzoru na tadašnje špijune zamisliti lik Jamesa Bonda – tumači James, koji sa suprugom Sarom i sinovima Alexandrom Fitzroyem i Johnnyijem boravi u Korčuli kad god može. Sada ondje dovršava knjigu o Korčuli.


Ljubav Sir Fitzroya Macleana, velikog diplomata i vojnika, autoritativnog političara, povjesničara, svjetskog putnika i člana britanskog parlamenta od 1941 do 1974, prema Korčuli začela se još, prisjeća se James očevih priča, daleke 1943. godine, kada je nakon susreta s Titom na Drvaru prvi put došao na taj otok. Odmah se zaljubio u Korčulu i gostoljubive mještane, a kada je nakon dvadesetak godina kasnije spomenuo Titu da bi rado tamo imao kuću na u kojoj bi se mogao „osušiti od mokre škotske zime“, on mu je kazao da će mu je darovati. Moj otac nije želio prihvatiti tako velikodušan dar, smatrajući da bi ga to kompromitiralo u njegovom poslu, ali mu je nakon dugog razmišljanja rekao: „Ako mi dopustiš da kupim kuću, bit će to dobar kompromis“. Tito je kazao kako će to biti vrlo komplicirano, jer stranci tada nisu smjeli kupovati nekretnine, ali da će pokušati nešto napraviti. Godine 1966. utjecao je na promjenu jugoslavenskog zakona i omogućio Sir Fitzroyu kupnju kuće zbog, kako je objasnio, «velikih zasluga što je Jugoslavija dobila status saveznika. I tako je palača Boschi u samom središtu staroga grada pored katedrale postala vlasništvo moje obitelji, koja je odonda smatra svojim drugim domom – ispričao nam je James istinu o kući u kojoj se osjeća duh dvoje iznimnih ljudi.


Supružnici Maclean prebrodili su dva svjetska rata, družili se s britanskom kraljevskom obitelji, prijateljevali s Winstonom Churchillom, Johnom Kennedyjem, za kojega se Lady Veronica uvijek čudila kako je uopće postao predsjednik SAD-a, Mihailom Gorbačovom, Margaret Tacher i naročito s Titom, a za sobom su ostavili nevjerojatne priče.


Dok je moj otac radio za britansku ambasadu u Moskvi, proputovao je cijeli tadašnji Sovjetski Savez i stalno su ga pratili tajni agenti NKVD-a, preteče KGB-a, kojima je uvijek uspijevao pobjeći. Pričao mi je kako su ga slijedili dok se vozio vlakom i kada su se zaustavili na postaji moj otac je ugledao seljaka s konjem i platio mu da mu „iznajmi“ konja za bijeg. Uvijek se smijao kada bi se prisjećao izbezumljenih tajnih agenata koji nisu mogli nastaviti potjeru jer nisu znali jahati, dok je moj otac bio vrhunski jahač – kazao nam je James Maclean prisjećajući se i ručnoga sata svoga oca koji je uvijek pokazivao vrijeme u četiri vremenske zone, jer nikada nije znao kada će ga i kamo poslati na novi zadatak.


MacleanSir Fitzroy Maclean pridružio se britanskim komandosima na poziv Davida Stirlinga, osnivača Special Air Servicea (SAS), specijalne padobranske jedinice za diverzije iza neprijateljskih crta, s kojim se upoznao u Kairu i kasnije postao njegov veliki prijatelj.
– Otac je pričao kako ga je David pozvao da im se priključi ali pod uvjetom da nauči skakati s padobranom, što je i njemu, kako mu je priznao, bilo vrlo neugodno, ali to je bio jedini način da se pobijedi neprijatelja. Stirling mu je tada priznao kako SAS nazivaju brigadom samo da bi prestrašili neprijatelje, a kako je to ustvari samo jedna mala satnija. Avanturist, kakav je bio moj otac, nije mogao odoljeti pozivu koji mu je zvučao vrlo zanimljivo i nedugo nakon toga već su izvodili diverzije po Zapadnoj pustinji, Srednjem istoku i kasnije u Jugoslaviji – govori James kroz smijeh.


Spomenuo se i zgode kada su se David i njegov otac padobranima spustili iza njemačkih linija sa zadatkom da unište njemački vlak, ali plan je propao pošto su shvatili da su im probušeni gumeni čamci s kojima su trebali pobjeći.


David Stirling je, kazao nam je James, posredovao i u upoznavanju njegovih roditelja. Doveo je 34-godišnjeg Fitzroya u svoju kuću na večeru, a tamo je s Davidovom sestrom bila Veronica, kojoj su tada bile 24 godine. Već je bila udovica pomorskog časnika Alana Phippsa, sina britanskog ambasadora u Parizu i Berlinu, s kojim je imala dvoje djece. Otac mu je pričao da je to zaista bila ljubav na prvi pogled i kada ju je nedugo nakon te večeri zaprosio, njegova majka, opčinjena njime, odmah je pristala. Otac ju je zadivio, kako mu je kasnije majka ispričala, urođenim autoritetom, lijepim rukama i dobro usklađenom odjećom te izvanrednim smislom za humor.


Lady Veronica često je pratila svoga supruga na putovanjima, ali, kako je kasnije priznala, i u nekim njegovim tajnim akcijama. Tako su, pripovijeda James, zajedno otišli u „špijunsku misiju“ u Tursku, gdje je Sir Fitzroy morao pronaći mjesta za iskrcavanje gerilaca ako hladni rat postane „prevruć“. Često su se zajedno družili i s Titom s kojim je Fitz, kako ga je zvala moja majka, razvio veliko prijateljstvo temeljeno na uzajamnom poštovanju, a što je kasnije i pridonijelo dobrim odnosima između Velike Britanije i Jugoslavije, kaže James.


O njihovom velikom prijateljstvu danas postoji i anegdota nastala kada je Sir Fitzroy Titu na sastanak po prvi put doveo princa Charlsa. Naime, Sir Fitzroy je uvijek Titu donosio bocu pravog domaćeg škotskog viskija i dok je Tito ulijevao princu Charlsu viski u čašu, ovaj ga je upitao je li to Fiotzroyjev viski, našto je Tito odgovorio: „O ne, Fitzroyjev viski čuvam za specijalne prilike“. Ta anegdota se kasnije dugo prepričavala u diplomatskim krugovima.


Nižući priče o svojim roditeljima, sin James kaže kako je nemoguće svega se sjetiti jer bi se o njihovom životu mogli napisati scenariji za nekoliko filmova.


Lady Veronica Maclean susrela se sa svim vodećim državnim dužnosnicima svoga doba i sa 27 od 32 vladajuće kraljevske obitelji. Napisala je nekoliko knjiga, kao i njezin suprug, a posljednju „Past Forgetting“ posvetila je svojim potomcima. U njoj je opisala cijeli svoj život sa, kako je kazala, junakom, avanturistom i ljubavnikom, svojim suprugom Sir Fitzroyem Macleanom.


Sir Fitzroy i Lady Veronica zadužili su Hrvatsku i posebno Korčulu pružanjem humanitarne pomoći kada su kamionom iz Škotske dopremili čitavu ratnu bolnicu. Za to je Lady Veronica od predsjednika Stjepana Mesića primila odličje Reda Danice hrvatske i odličje Reda kneza Branimira, posmrtno dodijeljeno Sir Fitzroyju Macleanu.


Onako usput, James Maclean nam je spomenuo da su osamdesetih godina njegov otac i majka osigurali milijun dolara od američke fondacije Brown za obnovu korčulanske palače Arneri i da su do kraja živjeli za Korčulu. Njihovo četvero djece, Susan i Jeremy, iz prvoga braka Lady Veronice, James i Charles te trinaest unučadi i sedmero praunučadi i dalje će dolaziti u svoju kuću na Korčuli. Sada im je drugi dom, a James se nada da će mu postati i prvi kada ode u mirovinu.


Kako kaže, zajedno s braćom i sestrom nastavit će misiju koju su im ostavili njihovi roditelji – promidžbu Korčule u svijetu i očuvanje njezine kulture i osebujnosti.


Tekst i snimke: Lana Filippi Brkić

Pošalji dalje: