Zlatni pir tete Zlate i turizma

Zlatni pir tete Zlate i turizma

KORČULA
– Na adresu tete Zlate Visković na korčulanskoj Plokati ovih je dana stiglo pismo iz Njemačke koje je ovu vitalnu osamdesetogodišnjakinju, uvijek vedru i nasmijanu podsjetilo na lijep i rijedak jubilej. Daleke 1956.g. gospođa Zlata u svojoj je kući ugostila svoje prve turiste. Bili su to njemački bračni par Hansi i Gusti Regnet, koje ni deveto desetljeće života nije smetalo da se sjete i čestitaju teti Zlati – zlatni jubilej.


U pedeset godina afitivanja kroz njenu je kuću prošlo na tisuće turista sa svih kontinenata, svih mogućih narodnosti, rasa i vjera. Svi oni izlazili su iz njenog doma uvijek na isti način – kao zadovoljni i sretni gosti i u većini slučaja kao povratnici..


Tako je bilo i sa Hansijem i Gusti koji su dvadesetak godina dolazili kod nas na ljetovanje i sobom povukli brojne prijatelje – kaže teta Zlata.


A zapravo za sve su glavni “krivci” moj suprug Marko i – morske ježine! Hansija i Gusti sreo je na Pelješcu, ponudio im bodljikavi morski specijalitet koji se baš u Korčuli oduvijek cijenio kao specijalitet. Onako po domaću – netom izvađene iz mora , uz bokun kruha i žmul bevande, bilo je to za njih pravo oduševljenje i otkriće. Već slijedećeg dana stigli su u Korčulu, koja ih je toliko oduševila da im je slijedećih desetljeća bila najdraže odredište, a naša kuća njihov dom za godišnji odmor. Tih pedesetih godina ništa im nije smetalo, pa ni to da tada u kući nismo imali ni bojler sa toplom vodom, ni kadu, već samo gustrinu sa kišnicom. Na kupanje bi odlazili sa bocom vode za tuširanje… Dugi niz godina izmjenjivali smo naše odmore. S Markom sam kod njih svake godine odlazila u Njemačku i oni u nas uzvraćali u ljeto.


Nažalost zlatni jubilej turizma u kući Viskovića nije dočekao suprug Marko koji prije nekoliko godina preminuo, ali su zato 1997. g. proslavili onaj drugi jubilej – pola stoljeća životnog suputništva.


Teta Zlata čitav je život uz turiste, pansion, rezervacije i booking, mnogo prije od većine današnjih korčulanskih hotela. I danas kada se ljetovanjem izredaju porodice njenih sinova Gromesa i Marijana koji žive van Korčule, opet je s turistima. Unatoč činjenici da nikad nije bila službeno zaposlena reći će da joj je radni vijek bio uvijek izuzetno zahtjevan ali istovremeno i vrlo zanimljiv. Sjeća se i svojih prvih koraka i pokušaja učenja stranih jezika, iskrivljenih njemačkih riječi kao na primjer “izgefelih” kojima je kod svojih gostiju izazivala simpatije, a kojima se trudila da prema njima bude što ljubaznija. Uz veliku ljubav prema stranim jezicima i pedeset godina doprinijeli su sa teta Zlata govori njemački i talijanski, a za potrebe afitavanja služi i sa još pokojim jezikom.


Strani jezici i komuniciranje su važni, njih možete naučiti, ali najosnovnije je znati sa ljudima, biti prirodan i uvijek nasmiješen. Bez osmijeha nema dobrog turističkog domaćina i turizma – reći će teta Zlata.


To je jedina i najbolja preporuka našim turističkim radnicima i ugostiteljima, jer osmijeh na licu svaki problem i nesporazum može riješiti. Vjerujete u pedeset godina među tisućama gostiju koji su prošli kroz kuću Viskovića nisam otpratila nezadovoljnog gosta i s kojim se na lijepo nisam rastala. Ljubaznost, lijepa riječ, mala pažnja u vidu kolačića ili jabuke kojim ćete uz osmijeh ponuditi goste vrate vam se na milijun drugih malih ali srcu tako dragih načina. –


A da je tome tako dokazuju brojna pisma, razglednice i dvadesetak zahvalnica koje je teta Zlata dobila od svojih brojnih gostiju koje je cijeli život tako mazila i pazila.


Svakako jedno od najdražih priznanja, koje spadaju u one male a srcu tako drage, je i pismo njemačkih devedesetogodišnjaka. Jer s njima je tetin Zlatin zlatni jubilej započeo prije pet desetljeća i još danas traje…




Tekst: Nenad Kosović, snimka: Nenad Kosović i arhiva obitelji Visković

Zlatni pir tete Zlate i turizma

KORČULA
– Na adresu tete Zlate Visković na korčulanskoj Plokati ovih je dana stiglo pismo iz Njemačke koje je ovu vitalnu osamdesetogodišnjakinju, uvijek vedru i nasmijanu podsjetilo na lijep i rijedak jubilej. Daleke 1956.g. gospođa Zlata u svojoj je kući ugostila svoje prve turiste. Bili su to njemački bračni par Hansi i Gusti Regnet, koje ni deveto desetljeće života nije smetalo da se sjete i čestitaju teti Zlati – zlatni jubilej.


U pedeset godina afitivanja kroz njenu je kuću prošlo na tisuće turista sa svih kontinenata, svih mogućih narodnosti, rasa i vjera. Svi oni izlazili su iz njenog doma uvijek na isti način – kao zadovoljni i sretni gosti i u većini slučaja kao povratnici..


Tako je bilo i sa Hansijem i Gusti koji su dvadesetak godina dolazili kod nas na ljetovanje i sobom povukli brojne prijatelje – kaže teta Zlata.


A zapravo za sve su glavni “krivci” moj suprug Marko i – morske ježine! Hansija i Gusti sreo je na Pelješcu, ponudio im bodljikavi morski specijalitet koji se baš u Korčuli oduvijek cijenio kao specijalitet. Onako po domaću – netom izvađene iz mora , uz bokun kruha i žmul bevande, bilo je to za njih pravo oduševljenje i otkriće. Već slijedećeg dana stigli su u Korčulu, koja ih je toliko oduševila da im je slijedećih desetljeća bila najdraže odredište, a naša kuća njihov dom za godišnji odmor. Tih pedesetih godina ništa im nije smetalo, pa ni to da tada u kući nismo imali ni bojler sa toplom vodom, ni kadu, već samo gustrinu sa kišnicom. Na kupanje bi odlazili sa bocom vode za tuširanje… Dugi niz godina izmjenjivali smo naše odmore. S Markom sam kod njih svake godine odlazila u Njemačku i oni u nas uzvraćali u ljeto.


Nažalost zlatni jubilej turizma u kući Viskovića nije dočekao suprug Marko koji prije nekoliko godina preminuo, ali su zato 1997. g. proslavili onaj drugi jubilej – pola stoljeća životnog suputništva.


Teta Zlata čitav je život uz turiste, pansion, rezervacije i booking, mnogo prije od većine današnjih korčulanskih hotela. I danas kada se ljetovanjem izredaju porodice njenih sinova Gromesa i Marijana koji žive van Korčule, opet je s turistima. Unatoč činjenici da nikad nije bila službeno zaposlena reći će da joj je radni vijek bio uvijek izuzetno zahtjevan ali istovremeno i vrlo zanimljiv. Sjeća se i svojih prvih koraka i pokušaja učenja stranih jezika, iskrivljenih njemačkih riječi kao na primjer “izgefelih” kojima je kod svojih gostiju izazivala simpatije, a kojima se trudila da prema njima bude što ljubaznija. Uz veliku ljubav prema stranim jezicima i pedeset godina doprinijeli su sa teta Zlata govori njemački i talijanski, a za potrebe afitavanja služi i sa još pokojim jezikom.


Strani jezici i komuniciranje su važni, njih možete naučiti, ali najosnovnije je znati sa ljudima, biti prirodan i uvijek nasmiješen. Bez osmijeha nema dobrog turističkog domaćina i turizma – reći će teta Zlata.


To je jedina i najbolja preporuka našim turističkim radnicima i ugostiteljima, jer osmijeh na licu svaki problem i nesporazum može riješiti. Vjerujete u pedeset godina među tisućama gostiju koji su prošli kroz kuću Viskovića nisam otpratila nezadovoljnog gosta i s kojim se na lijepo nisam rastala. Ljubaznost, lijepa riječ, mala pažnja u vidu kolačića ili jabuke kojim ćete uz osmijeh ponuditi goste vrate vam se na milijun drugih malih ali srcu tako dragih načina. –


A da je tome tako dokazuju brojna pisma, razglednice i dvadesetak zahvalnica koje je teta Zlata dobila od svojih brojnih gostiju koje je cijeli život tako mazila i pazila.


Svakako jedno od najdražih priznanja, koje spadaju u one male a srcu tako drage, je i pismo njemačkih devedesetogodišnjaka. Jer s njima je tetin Zlatin zlatni jubilej započeo prije pet desetljeća i još danas traje…




Tekst: Nenad Kosović, snimka: Nenad Kosović i arhiva obitelji Visković

Pošalji dalje: