O divne mi Dalmacije, zaboravit je neću ja!

Udruga Dalmacija  je zamišljena kao isključivo regionalna udruga. I to apolitična udruga. Ali, kako u ovo naše vrijeme može postojati ikakva udruga bez utjecaja politike?

– Udruga Dalmacija osnovana je s plemenitim ciljem – raditi za opće dobro. Naša je temeljna zadaća pokazati da možemo i trebamo, svi zajedno, biti “malo više mi, a malo manje ja”. Makar da je Udruga Dalmacija regionalna udruga, ona ne može biti izvan utjecaja opće politike, jer je politika stvaran život.

Kod nas je sustav vrijednosti okrenut naopako. Zavladala je paradigma življenja od (pre)prodaje, umjesto od proizvođenja, pa je samim tim zavladao kult nerada, umjesto kulta rada. Zato smo ovdje gdje jesmo i ja za to ne vidim drugog krivca do nas samih. Birali smo one koji će nas voditi i imamo upravo vlast kakvu zaslužujemo. I povijest će nam se ponavljati sve dok iz nje nešto ne naučimo. Zato je osnovana Udruga Dalmacija, da donese boljitak Dalmaciji.

Sastav udarnih ljudi je poprilično šarolik: od ribara do sveučilišnih profesora i svećenika…

– Nema u nas udarnih ljudi, svi smo mi udarni, samo smo nas nekolicina osnivača “prvi među jednakima”. Ima nas doista svake branše, ribara, svjetioničara, umjetnika, glumaca, poduzetnika, zdravstvenih radnika, svećenika, ekonomista, hotelijera, novinara, sveučilišnih profesora. Vjerujem da će nas biti još više različitih, ali sjedinjenih u jednu ideju: Dobrobit Dalmacije i dobrobit Hrvatske!

To objašnjavam činjenicom da su ljudi postali svjesni da se, ni nakon 20 godina od stvaranja Hrvatske, ništa nije promijenilo nabolje, dapače, tonemo sve dublje. Spoznaja da je krajnje vrijeme da se udruženo progovori protiv svih nedaća, lošeg stanja, mita i korupcije, zapostavljene proizvodnje, lošeg življenja svedenog na egzistencijalni minimum, ponegdje i ispod toga, udružila nas je, posebice kada je riječ o Dalmaciji. Našoj didovini!

Odmah nakon osnivanja Udruge Dalmacija čuo sam komentar: što to može povezati don Ivana Grubišića i Hrvoja Marušića?

– Za sve nas Dalmacija je ljubav najveća, baština obvezujuća, briga svakodnevna. I jidro i sidro! Mi smo je dobili, kao baštinu, kao kletvu, zakletvu i molitvu, i moramo je našoj djeci u baštinu ostaviti. Našoj djeci, ne tuđoj, ako ne bolju, onda barem onakvu kakvu smo je mi u naslijeđe dobili. Dalmacija – to smo svi mi! Ona nam je pravo, ali i obveza. To je ono što nas sve povezuje, i velečasnog don Ivana, i Hrvoja, i Joška, i Tonča, i Lukyja

Važan regionalni identitet

Što je vas, sveučilišnog profesora, povuklo da uđete u Udrugu?

– Zato što su mi stalno na pameti naši preci, njihova etika, koji su svojim trudom, poštenjem i harom čuvali i sačuvali Dalmaciju, svim okupacijama usprkos… Pred očima mi je sjajna poruke s komiške čitaonice, uklesane u kamen prije par stoljeća – “Požrtvovnost, značaj, rad – jedini spas Domovine”!

To je ideja vodilja naše Udruge, prepoznao sam je i prihvatio biti jednim od osnivača. Znam da će skeptici odmah pitati: može li se to? Odgovorit ću jednom mudrom, koju sam naučio još kao dječak: “Malo nas je što bi htjeli, al nas jaka sila kreće. Može li tko stići cijeli? Tko posumnja, nikad neće.”

Je li otrcana fraza ono što ste rekli: bit ćemo korektiv vlasti? Zar oporba nije korektiv vlasti!?

– Nije! Oporba, do danas, a teče već dvadeseta godina od ustroja Republike Hrvatske, nije se pokazala konstruktivnim korektivom vlasti. Naime, u Saboru se na svaku kritiku odgovara kontrakritikom. Koliko god oporba, svaka do sada, imala primjedbe, i to realne i opravdane, ona ne predlaže i rješenja, nego ih čuva za sebe, koja će provoditi kad ona dođe na vlast.

A vlast, poput uvrijeđene princeze, u pravilu, ne prihvaća kritiku, čak i kad je ona sasvim razvidna, nego se okomljuje na oporbu kontrakritikom, poput – “A kad ste vi bili na vlasti, vi ste radili to i to” – pa oporba opet na njih, a vlast im, opet, vraća. I tako unedogled. O kritizerstvu da se i ne govori. I nikad kraja. I nema napretka!

Svaka regionalna stranka ili udruga u Dalmaciji je dočekana kao autonomaška. Pogotovo od neistomišljenika u Dalmaciji!

– To je velika pogreška i zabluda. Čiste floskule. Ma, nikome pametnom ne pada na pamet odvajati se od “matice zemlje”. Ta ona je sanjana stoljećima. Za nju se ginulo generacijama. Nikome ne pada na pamet odreći se nacionalnog identiteta, ali je za nas i regionalni identitet iznimno važan. Većina “kontinentalaca” griješi kad promišlja Dalmaciju kroz sunce i more i ona tri mjeseca ljeta.

Dalmacija nije samo tek ona lijepa pjesma “Dalmatinski šajkaš”, koju davno napisa, čini mi se, Armin Šrabec, zaljubljen u njezine ljepote, čiji refren veli “O, divne mi Dalmacije, zaboravit je neću ja”, a koja završava stihom “Dalmacijo, za te umirem ja”… Dalmacija nije samo ni lijepi stih, pečena srdela i žmul vina, plavetnilo mora ili bjelina njezinih žala. Dalmacija je stvaran, težak život koji treba živjeti svaki dan. To mnogi zaboravljaju, pogotovo oni u Zagrebu.

Može li Udruga Dalmacija zapravo išta učiniti za Dalmaciju?

– Može i mora! Ne smijemo dopustiti da se iz ovoga kaosa, potpunog nereda, koji prijeti, iznova mora započinjati stvaranje života s amebama, bičašima i ponekim sitnim organizmom. Stoga je i nakana naše Udruge različitim oblicima javnog rada utjecati na stvaranje potpuno uređenog sustava življenja, na zasadima naših predaka i svih pozitivnih stečevina civilizacije uopće.

Muke korčulanske

Lumbarjanin ste, Korčulanin. Kako Korčula živi?

– Ponosan sam što sam Lumbarjanin, što pripadam ovom harnom, umnom i stamenom miljeu. Toj etičkoj otočnoj zajednici koja se uspjela othrvati svim okupacijama i nedaćama. Ponosan sam što su moji preci došli upravo u Lumbardu, odavde, iz Žrnovnice i bili zapisani u crkovnim knjigama daleke 1633. godine. I što su mi ostavili časno ime i “dva prsta obraza”. I ja se trudim da to isto ostavim svojim sinovima, jer “voda će sve oprati – do crna obraza”.

Lumbarda je naša zemlja djedovska, naša čast i ponos… Naš život. U njezin ću mandrač, umoran ka lađa, spustit sidro na kraju vijađa! Na otocima se uvijek teško živjelo, što se može iščitati i iz one rečene misli Mate Hanžekovića, jer je “svaka vlast za njih marila koliko za lulu duhana”. A oni su, samo svojim harom, marom, mudrošću i umijećem ostali i opstali. I ostat će, svima onima koji se uporno trude suprotno, usprkos.

Danas se živi teško na otocima. Mladi odlaze jer nemaju izgleda naći stalno zaposlenje. Ne sjećam se kad se zadnji put otvorila neka proizvodnja, neka tvornica, brodogradilište. A zatvaraju se mnoge. Pogledajmo što se događa s “Jadrankamenom” iz Pučišća, što se dogodilo s “Neptunom” iz Komiže, s “Inkobrodom” iz Korčule.

Zaboravlja se i činjenica da je na otocima sve barem 30 posto skuplje negoli na kopnu. Ipak, ljudi rade i opstaju, svjesni da samo svojim radom i znojem u tome mogu uspjeti. Tamo rad ne traje osam sati. Tamo se radi čitav dan. I noć, ako treba! Dok se ne završi zacrtano. A zacrta se uvijek više negoli su mogućnosti, da bi se više i uradilo.

Koja je specifična muka otoka Korčule?

– Pokušava se obnoviti vinogradarstvo, vinarstvo i maslinarstvo. To je težak kruh, koji ne garantira pristojan život i pored nešto novca koji se, za vrijeme turističke sezone, zaradi. Vinarima se vino i ulje otkupljuju u bescjenje. Koliko samo truda treba da bi se proizvela kaplja vina, ili ulja. Znam to, osobno. I kad se sve uradi “po zanatu”, ni tada nisi siguran jer krupa, suša i druga nevolja može uništiti “intradu”.

Ipak, zahvaljujući vrijednim i mudrim ljudima, vinarije uspješno rade u Blatu, Smokvici i Čari. I dobivaju nagrade za svoj vrhunski proizvod. I uljare, naravno. Ima i mlađih vinara koji su otvorili svoje mini vinarije i nude vrhunski proizvod. Znam one u Lumbardi, koji su se, na znanstvenim osnovama, zaputili u proizvodnju uz pomoć velikih kredita, iznimne hrabrosti i volje. I djecu su svoju privoljeli da s njima rade. Ali što to vrijedi kad se ne štiti domaći proizvod.

Turizam? Sezona traje kratko, tri mjeseca ako se posreći. A ne može se živjeti od rada samo tri mjeseca. Hotelsko poduzeće “Korčula” već 20 godina nije riješilo svoj status. I pitanje je kad će i kako će? Po nekim pokazateljima, oko 15 posto mlađeg stanovništva je već otišlo s Korčule, nije se vratilo. To, izgleda, nikoga ne zabrinjava. U gradu Korčuli je raspušteno Gradsko vijeće. Sada je imenovan povjerenik Vlade.

“Inkobrod”, nekad ponos korčulanske brodogradnje, zbog sitnih interesa nekoliko pojedinaca, otišao je u stečaj, koji traje već 12 godina. Na sreću, tu djeluje brodogradilište “Leda” u vlasništvu jedne nizozemske kompanije, pa nešto ljudi tu i radi. Prodaju svoj znoj i muke, ali rade i zarađuju pristojno. Pogledajmo s koliko muke i truda, tek vegetirajući, ipak opstaju “Radež” iz Blata ili “Montmontaža-Greben” iz Vele Luke.

Tim ljudima treba dati medalju za hrabrost i umijeće. Međutim, svemu tome usprkos, djeca idu u škole, završavaju fakultete… Neki se i vrate. Sva ta mladost Korčule, kao i svih ostalih otoka, a i moji sinovi su među njima, imaju jednu veliku prednost nad ostalima. Naime, oni su svjesni da, ako se bilo što ružno dogodi, uvijek imaju u toj zemlji djedovskoj dva metra krova, dva metra postelje, dva metra vrtla, dva metra barke i dva metra mora. I ako će raditi, neće biti gladni.

Svaka čast Uljaniku!

Što će nam fakulteti brodogradnje kad se škverovi gase!?

– Naša najstarija proizvodnja i naše najveće znanje i umijeće je gradnja brodova. I naš ponos i naš zaštitni znak, naš brend. Po tome smo prepoznatljivi u svijetu i, po strogim svjetskim kriterijima, od 52 nagrade za brod godine, naši su škverovi dobili 26. To puno govori. Na ovim se prostorima brodovi grade, u ovoj ili onoj formi, po mojim istraživanjima, već 9000 godina. I to puno govori. To znamo raditi i tim svojim radom i znanjem donosimo ovoj zemlji prosječno prometa oko 12 milijardi kuna godišnje.

Od toga 1,9 milijardi kuna godišnje daje se u državni proračun. A u najvećem obujmu državnih subvencija brodogradnji se vraća 1,6 milijardi kuna. Dakle, u najgorem slučaju, u državnom proračunu ostaje 300 milijuna kuna. I to sve pri ovom tečaju kune, za koju ekonomski analitičari smatraju da je realni tečaj barem dvostruko veći. U tom radu sudjeluje oko 45.000 ljudi i od tog rada živi oko 200.000 duša. Ova zemlja, naprosto, nema zamjenu za brodogradnju i njezinim gašenjem nitko ništa ne dobiva. A svi gube.

I umjesto da se da mogućnost i povjerenje hrvatskoj brodograđevnoj struci da nađe put k ozdravljenju ove naše jedine strategijske industrije, nakon 20 godina samostalne hrvatske države, neki dan, u oči nam se veli tek “da smo na putu da nađemo put”. Ako smo zaista tek na “putu da nađemo put”, onda smo zaista još uvijek u – bespućima povijesne zbiljnosti! I nemamo izgleda. Tu nam ni EU ne može pomoći.

Mi, ne samo da nećemo zatvoriti Katedru za brodogradnju na FESB-u, nego imamo ozbiljnu nakanu vrlo brzo, pored preddiplomskog studija brodogradnje, a naši su studenti, u pravilu, najbolji na diplomskom studiju u Zagrebu, osnovati i diplomski studij male brodogradnje. Nismo mi od onih što će pognuti glavu i poklopiti se ušima. Mi imamo pravo na rad i za to ćemo se pravo boriti, po cijenu života.

Zašto je Uljanik izuzet od svih ovih muka hrvatskih škverova?

– Uljanik je imao tu sreću što njegovi zaposlenici pripadaju istrijanskome mentalitetu, što su zadnjih tridesetak godina na čelu imali vrsnog ekonomista Karla Radolovića, što su momčad koja se međusobno uvažava i cijeni, što vjeruju jedni u druge, što su momčad koja radi i pobjeđuje, što nisu ni jednog trenutka dopustili politici da “uđe u butigu”, što su na vrijeme spoznali promjene i njima se prilagodili, što su pronašli “svoju nišu” na tržištu brodograđevnih proizvoda, što su svjesni svog intelektualnog kapitala, pa imaju i pomoćnika predsjednika Uprave za upravljanje intelektualnim kapitalom, što su vrijedni i štedljivi, što se domaćinski ophode prema brodogradilištu i njegovim resursima, što su imali viziju budućeg razvoja i na vrijeme razradili strategiju njegova ostvarenja, što su u Zagreb uvijek išli s rješenjima, a ne ih od Zagreba tražili.

I konačno, oni su tipičan primjer da brodogradnja nije socijalna industrija, nego industrija znanja, razvitka i novih tehnologija, koja omogućava ne samo očuvanje industrijskih kapaciteta već značajno pridonosi svekolikom industrijskom razvitku Hrvatske. Svaki njihov brod rezultat je njihova znanja i umijeća i u njih je ugrađeno puno domaće pameti i znanja, puno domaćeg proizvoda, a uvoz im se svodi samo na visoko sofisticiranu opremu, koju će i sami, sa svojim partnerima početi proizvoditi. Svaka čast Uljaniku!

Znate li vi formulu za spas škverova?

– Moramo svi konačno shvatiti da brod nije gomila čelika, već je brod gomila znanja. Brodogradnju treba razumjeti i doživljavati kao dobru priliku za veliki iskorak u svijet, a ne kao kaznu i teret. Samo, ona mora biti drukčije ustrojena, drukčije vođena i drukčije organizirana. Naša struka zna kako to treba izvesti i nudi se vladama još od 1992. godine. I ništa. Zabluda je da se samo privatizacijom ona može spasiti.

Naime, u ovoj priči uopće nije bitan oblik vlasništva u škverovima. Samo rad, rad i rad. Rad na razvoju, kojeg danas gotovo da i nema u škverovima. Rad na novim, sofisticiranim, a time i skupljim proizvodima. I još nešto. Ne bi trebalo ići u Beč i Wageningen ispitivati brodske modele, imamo Brodarski institut u Zagrebu. Proračuni čvrstoće i vibracija broda mogu se izvoditi na našim fakultetima. Ne bi trebali naši brodari graditi brodove u Kini, Japanu, Koreji, imamo svoje škverove.

Za kraj: hoće li se hrvatski škverovi spasiti?

– Ja sam duboko uvjeren da hoće i moraju. Ali, taj ključni iskorak u profitabilnu industriju mora biti temeljen na suvremenim spoznajama o proizvodnji, a ne gradnji brodova, na kvalitetnom preustroju, na suvremenoj funkcionalnoj – umreženoj organizaciji, na racionalizaciji na svim područjima rada, na mudrom i mladom poslovodstvu, na poštenom odnosu prema brodogradilištu svih sudionika u brodograđevnom proizvodnom procesu, na racionalnom upravljanju troškovima, na znanju i umijeću hrvatske brodograđevne struke – kojih ne nedostaje. I svakako – bez ikakvog upletanja politike!

Milorad Bibić
snimio: Vladimir Dugandžić / cropix

Duhovita Korčula

Za Korčulane se odavno govori da su najduhovitiji otočani. Naši stari znali su se našaliti, najprije na svoj račun, a time ni šala na tuđ račun se nije smatrala uvredom. I tako su nastale brojne fjabe, štorije, zezancije, koje se i dandanas prepričavaju. U tomu su najviše prednjačili Blaćani.

Blato godinama ima “Festival smiha”, Korčula ima maškarani “Doček pola nove godine”, Lumbarda svake godine za Poklade osniva svoju “Republiku Lumbarda”. Lijepi običaji se štuju i u svakoj generaciji “školuje” se nekoliko mlađih, koji uče od starijih, kako se sve to radi i tradicija se nastavlja i generacijama prenosi s koljena na koljeno.

Lučani imaju svoga “kapota”, Blaćani svoga, a u Korčuli je danas stjegonoša Klaudio-Dado Bojić, u Lumbardi Franko Baglija i Ante Žunje… Uz mnoge druge koji to prihvaćaju, smišljaju i pomažu. Treba samo doći i čuti “Teštament od Krnovala” i svatko će se, na šaljiv način, u njemu prepoznati. I nitko se ne ljuti, već se tokom godine dobro pazi što se radi da se ne dođe u Krnovala!

Pošalji dalje:

5 komentara “O divne mi Dalmacije, zaboravit je neću ja!

  1. nikolašica (Uredi)

    Sve je to lipo, ma ko će se trudit? Moj pokojni nono
    kojemu su baštinu podilili Vama sličnim trudbenicima. A don Ivo će prvo naučiti molit Boga i uč u crkvu svoje sudrugare, jer je vjera održala
    nas Dalmatince Hrvatima a udruge i društva ,,,,

    Sviđa mi se / ne sviđa: Thumb up 0 Thumb down 0
  2. kukumica (Uredi)

    Autor teksta je zaboravio navesti ime onoga koga intervjuise. Je ova stranica lokalna, no moze zalutat i neko ko ne pozna intervjuisanog, pa ce mu slika malo pomoci.
    Sto se tice Udruge, vrijeme ce pokazat koliko ce se trudit.
    Meni je don Ivo drag i razumljiv i zelim im da uspiju u nakani da zazive tradicinalne otocke izvore prihoda.

    Sviđa mi se / ne sviđa: Thumb up 0 Thumb down 0
  3. otočanin (Uredi)

    Još “jin” fali korculanski nono Duško.Moga bi “jin” napisa koju knjigu i sve će nan poče rast i cvast!

    Sviđa mi se / ne sviđa: Thumb up 0 Thumb down 0
  4. kukumica (Uredi)

    Intervjuirati je izvedeni oblik od engleske rijeci interview koja znaci razgovor. Dakle: razgovor:)

    Sviđa mi se / ne sviđa: Thumb up 0 Thumb down 0

Komentari su zatvoreni.