Zaboravljeni Ante Lakić

Prije  8 (osam) godina preminuo je dr. Ante Lakić, (točnije: rođen 20.08.1941.i umro 07.07.2003.) koji je bio liječnik, specijalist internista u DZ Korčula i prvi gradonačelnik Korčule u samostalnoj Hrvatskoj. Druželjubiv čovjek (volio buće, nogomet, karte i žene) ali i političar (kao i mnogi liječnici) koji je bio član Županijske skupštine dubrovačko-neretvanska (1993-1996), gradonačelnik Grada Korčule u dva mandata (1993-2001), član Gradskog vijeća Korčule (1997-2000).

Ono, da je volio žene se može lako prevesti, i prevela ga je naša sugrađanka iz Dubrovnika u Korčulu da bi postao korčulanin. Bila je to „bolnička“ ljubav, prisjeća se Mara Lakić, (djevojačko prezime Botica) koja je 1969.godine kao medicinska sestra na praksi u Dubrovačkoj bolnici pala u oko mladom, zgodnom liječniku Anti Lakiću,koji je u Dubrovniku bio i nogometaš. Dok je Mara njemu upala u oko,on je njome u oba,i umjesto nogometa i liječničkog staža u Dubrovniku,nisu mogli jedno bez drugoga.Ljubav je prešla u brak i obitelj, u Korčuli. Njegov prvi dolazak u Račišće bio je zanimljiv,neki su rekli da je on porijeklom Račišćanin, a da sam ja Hercegovka,jer u Hercegovini ima puno prezimena Botica.

Iz etimologije pronalazimo da su Lakići po podrijetlu Hrvati, iz Istočne Hercegovine.Razmjerno najviše Lakića u proteklih sto godina rođeno je u općini Trebinje. U Hrvatskoj danas živi oko sedamsto Lakića u oko tristo domaćinstava (972. prezime prema brojnosti). Sredinom prošlog stoljeća bilo ih je približno osamsto, pa se njihov broj do danas čak nešto i smanjio.  Glavni migracijski pravci Lakića u prošlom stoljeću zabilježeni su iz Trebinja (BiH) u Dubrovnik.
Vjenčali smo se 1970.godine,priča Mara, sin Mate se rodio 71. a kći Ana 75.godine.Život je bio pred nama,radila sam kao medicinska sestra u DZ Korčula,kao i Ante u kojemu je stalno bujala Hercegovačka krv. Znao je danima biti emocionalno nezadovoljan, s velikom dozom nostalgije.

Patio je za rodnim krajem, i skoro svaki vikend smo odlazili u malo selo Pećina,u Hercegovini,u blizini Dubrovačko-Hrvatske granice s Bih, u zaleđu Neuma i Hutova. I ja sam se zaljubila u njegovo siromaštvo, ali bogatstvo ljudske upornosti, tako da sam počela u svojoj intimi zamišljati mogući život u Hercegovini. Ante je bio pobornik uzgoja aromatičnog i ljekovitog bilja,u čemu  krševita i sunčana Hercegovina  nije oskudijevala. Po zainteresiranosti mještana, postojala je i  mogućnost da radimo u maloj ambulanti.

Godine su prolazile, Ante postao specijalist za interne bolesti,i najviše se posvetio medicini.  Uz struku,bio je pripadnik zdravog liječenja, sa češćim savjetima,za zdravom prehranom,što sam ja u obitelji i spremala,i do sada bez debljanja.Ipak,djeca bi se teže privikla izvan komunikacija i modernijeg života,koji je u Korčuli bio neusporedivo lakši.

Inače, Antino selo, kao i sva susjedna pogodilo je veliko iseljavanje,tako da je sada puno zaseoka ostalo s par uglavnom starijih ljudi,i po neki povratnik.U vrijeme Domovinskog rata sva su sela uz uništavanje,preživjela ponovno iseljavanje.

Mara Lakić se ističe i likovnošću,ima puno prekrasnih slika svoga i Antinog zavičaja.Izložbe je ne interesiraju,iako kroz razgovor zaključujemo da bi se mogla nagovoriti. Ante se nije mogo nagovoriti,prisjeća se Mara vremena kad je u njihovu kuću i struku ušla politika. Molila sam ga,da dobro promisli, je li bolje bit likar specijalista, ili političar.

Ostalo znate,zaključila je Mara svoju ispovijed. Naš je stan, umjesto obiteljskog mira postao Gradska vijećnica. Nažalost,Mara je danas udovica, i njezina djeca dr. Mate Lakić (radi u Dubrovniku) i AnaMarija živi i radi u Zagrebu, čuju se s majkom svaki dan, posjećuju se,a kad mogu Mara je sretna, s djecom i unucima, idu u malo mjesto Pećina, u istočnoj Hercegovini, da bi se zajedno poklonili svome suprugu, ocu i djedu na njegovom grobu u mjestu odakle je i krenuo u život. Ovaj smo razgovor obavili u hladu grobljanske crkve u mjestu Pećina, koja je nedavno obnovljena, kao i grobovi. Na grobu dr. Ante Lakića njegova je udovica postavila kamenu knjigu, kao epitaf na njegov život,koji je započeo u Hercegovačkom kamenu, i od njega se nije ni odvojio.

U ovoj su kamenoj knjizi godine ponosa i nade,tajanstveno nam je napomenula Mara Lakić,s objašnjenjem, da je njezin Ante već kad se pojavila zloćudna bolest završio tekst knjige pod tim naslovom „Godine ponosa i nade“. Knjiga je kod sina Mata, koji će je objaviti,kaže Mara Lakić,u njoj su mnoge nepoznanice, koje je Ante zapisivao,i sada nakon godina ponosa, nažalost nije potvrđena ona prastara izreka, Nada umire zadnja.

Sin Mate je osjetio očev naum, propadanja sela, i razmišlja, polako koliko može, obnavljati dio stare kamene kuće. O Anti Lakiću znamo,i ne znamo sve pojedinosti,nije ni potrebno,možemo zakratko pronaći i Lanternu-časopis župe sv.Marka iz Korčule,broj 20, u rubrici Nekrolog piše; „U dubrovačkoj bolnici je nakon duge i teške bolesti umro dr. ANTE LAKIĆ, u šezdeset drugoj godini života.Iskazao se na dva područja na poseban način; kao liječnika mnogi će ga još dugo vremena spominjati zbog njegove ljubaznosti i spremnosti priskočiti u pomoć, a također i kao političar u teškim vremenima stvaranja Hrvatske,gdje je založio sve svoje fizičke i umne sposobnosti.

Ipak je ostalo još mnogo toga što je dr. Ante htio, ali ga je teška bolest u tome spriječila. Na groblju u rodnim Pećinama, u njegovom srcu uvijek dragoj Hercegovini, na vječni počinak ispratili su ga njegova obitelj, rodbina, čelnici političkog života, posebno Korčule i dubrovačke županije, poštovaoci, prijatelji i poznanici“.

Napuštajući grob i selo Pećina, ponukalo nas je pitanje,kao i u naslovu s upitnikom „Jesmo li zaboravili Antu Lakića“? Jesmo, kao što se nažalost zaboravljaju mnoga imena i djela. Nakon njegove smrti, nestali su čelnici političkog života, poštovaoci,prijatelji i poznanici. Nije nestalo cvijeće koje bi iz njihovih ruku,barem jedanput godišnje moglo koji dan potrajati na Antinom grobu.  Nije mi namjera nikome tumačiti = da čovjek nije biće zla i zaborava,nego dobra i sjećanja.

Svojevremeno je Vladimir Pavić napisao, a ja prepisao:

Nekad si na vrhu,
nekada na dnu,
a nizvodno dolje čeka te slap.

Onda se uskoro u ocean sliješ,
pa zatim ponovno postaneš kap.

Tekst i snimak : Niko Perić

Pošalji dalje:

Jedan komentar za “Zaboravljeni Ante Lakić

  1. Ante Tomelić (Uredi)

    Užitak mi je potrošit malo vrimena na čitanje dobrih stvari kao što je ovaj članak. Nekako me je rastužilo da na ovako nešto nije niko komentirao i zato se evo javljam s nekoliko redaka.
    Čestitam Niko! na izvrsnom napisu o životnoj sudbini jednog čovjeka, kojeg sam imao privilegiju upoznati prilikom mog posjeta Domovini 1997. godine. Prvi mi je pristupio i predstavio se znajući da sam u rodbinskoj vezi s nekim njegovim prijateljima. Bio je srdačan, nenametljiv, razuman, strpljivo je slušao dok u razgovoru završim svaku rečenicu, što me je naročito oduševilo. Nakon tog kratkog susreta rastali smo se kao prijatelji jer, nekako, djelili smo sličnu viziju i nadu u sretniju i bolju Hrvatsku.
    Eto, ima nas koji Dr-a Antu nisu potpuno zaboravili iako je, kako kaže V. Pavić, jedan čovjek kao kap u oceanu. Slažem se s njim, ali ponekad je samo jedna kap dovoljna da podigne gore ili spusti vagu.

    Sviđa mi se / ne sviđa: Thumb up 0 Thumb down 0

Komentari su zatvoreni.